Čin 1, Scena 8: MILE, RINA
MILE (dendi, napudrovan i nalickan, prilazi joj, grli je i ljubi): Šta mi radi moja Bubika?
RINA (padne mu glavom na rame): Ah, Mile, ja sam tako nesrećna. Tako nesrećna.
MILE: Ali zašto, grlice moja?
RINA: Nećeš verovati kad ti kažem… I ja još ne verujem, neću da verujem, ne mogu da verujem! To bi bilo užasno!
MILE: Ali šta je, zaboga? Ti si tako uzbuđena.
RINA: Stvar je tako neobična, tako fantastična, da ja ne umem da se snađem, ne umem da se priberem, ne umem da mislim.
MILE (miluje joj ruku): Dakle, reci mi, šta je?
RINA: Zamisli, moj prvi muž, muž koji je izvršio samoubistvo davljenjem, pojavio se, živ je.
MILE (iznenađeno): Kako, kako? Živ? Koješta, to je nemoguće; ti, draga moja, imaš malu groznicu; eto, imaš i temperaturu, to se tebi pričinja u mašti, u groznici.
RINA: Znala sam da nećeš verovati? Da, da, nije za verovanje, pa ipak… možeš misliti, koliko je to mene uzbudilo.
MILE: Smiri se, Bubi; to ne može biti istina.
RINA: Istina je, o istina je; nešto mi kazuje da je istina; ne znam šta, ali nešto mi kazuje.
MILE: Ali, zaboga, njegov je leš nađen, utvrđen je identitet…
RINA: Bilo ih je tada koji su sumnjali i tvrdili da sve što je nađeno nije još dovoljan dokaz, ali tri godine nije se javljao; to je bio najveći dokaz.
MILE: Ti bi odista bila u teškom položaju kad bi sve to bila istina.
RINA: Morala bih mu se vratiti; zamisli, morala bih mu se vratiti. Ja sam sad tek u ovom novom životu poznala šta znači to sreća u braku i sad zar da se vratim u bračno ropstvo. Izgubila bih i tebe, Mile! (Padne mu u zagrljaj i jeca).
MILE: Budi hrabra, Bubi. Naći će se valjda izlaz iz svega toga, treba se posavetovati s kim!
RINA: Posavetovati? S kim ću se vraga posavetovati kad evo pola sata zvonim i tražim svoga muža, a njega nema u kancelariji, otišao je bog te pita kuda, a još nije stigao…
MILE (gleda u sat na ruci): Pre deset neće ni stići u kancelariju.
RINA: Tvrdiš; kao da pouzdano znaš?
MILE: Znam kao i ti što znaš. On u ovo doba, pred odlazak u kancelariju, uvek svrati kod Lidočke na kafu. To tako biva svakoga dana, sve otkako se Lidočka vratila iz Berlina.
RINA (ravnodušno): Bavi li se tamo dugo?
MILE: Dok ne posrče kafu, do deset otprilike.
RINA: Ko će to da sačeka, ja moram što pre s njim govoriti.
MILE: Madam Salev, susetka Lidočkina, na istom je spratu, ima telefon; ako želiš?
RINA: Ah, to ne, ne bih želela uznemiravati ga. Ne sme on ni slutiti da ja znam. U tome i leži harmonija našega braka što jedno drugo ne uznemiravamo.
MILE: Onda gi ne ostaje ništa drugo do strpljenje.
RINA: Strpljenje! Kao da je to tako lako biti strpljiv.
MILE: Najbolje nemoj misliti na to. Evo ja ću ti skrenuti misli na druge stvari. Draga moja golubice, ostao sam sasvim bez troška, mršav sam kao zimski komarac. Kroz dva-tri dana imam neka primanja, ali dotle, bi li mi mogla pozajmiti tako oko dve stotine dinara.
RINA (vadi iz kesice i daje mu): Ti si tako često u novčanim neprilikama.
MILE: Šta ću, šta mogu, otimam se koliko mogu, ali život je tako komplikovan!