Čin 2, Scena 10: LJUBOMIR, ISTI
VUKICA: O, kakvo iznenađenje! Kakvo iznenađenje!
SPASOJE: Baš dobro te si naišao; ja već nemam moći da te branim pred tvojom verenicom.
LJUBOMIR (pošto je poljubio Vukicu u ruku i sa Spasojem se rukovao): Zar sam toliko kriv?
VUKICA (Spasoju): Čuješ li ga, tatice, on to naziva krivicom? (Ljubomiru). To nije krivica, to je zločin. Zanemariti verenicu kao što vi to činite, navići verenicu na dve i tri posete dnevno, pa ujedanput to razrediti; navići verenicu na tople i nežne razgovore pa ujedanput preći u profesorsku rasejanost, dozvolićete da je to težak zločin.
LJUBOMIR: Pa, zaboga, oče, što se vi žalite da me ne možete odbraniti kad znate zašto to sve tako biva?
SPASOJE: Kažem joj, to su izvesne brige koje su naše zajedničke, ali koje će proći, proći će. Ja njoj nikad o tim stvarima ne govorim. Šta će joj?
LJUBOMIR: Ne bih hteo da ostanem krivac u očima svoje verenice.
SPASOJE: Znaš šta, idi ti tamo s njom u sobu pa se brani; verenici se uvek lakše odbrane u četiri oka.
LJUBOMIR: Da, tako je! (Uzme Vukicu za ruku i odlaze u njenu sobu).