Čin 1, Scena 14: NOVAKOVIĆ, ISTI
NOVAKOVIĆ (ulazi uzbuđen): Zaboga, zaboga, je li to moguće?
RINA (pohita mu u susret): Ti znaš?
NOVAKOVIĆ: Sad, na putu, sreo sam se sa gospodinom Tadićem i on mi kaže, video ga je, razgovarao je s njim. Nisam dotle ni sanjao zašto me zoveš.
ANTA: I ja sam ga video!
NOVAKOVIĆ: Baš video?
ANTA: Ovako kao što vas gledam.
SPASOJE: Pa to znači, gospodo, ne može čovek ni u smrt verovati? I smrt se prolagala. (Vadi iz džepa). Molim vas, je li ovo posmrtna lista ili nije?
ANTA (zaviruje): Jesi li i ti potpisan na njoj?
SPASOJE: Nije nego ti! Je li ovo posmrtna lista, pitam ja vas; jesmo li čoveka sahranili…?
ANTA: Parcela sedamnaesta, grob trideset deveti.
SPASOJE: Je l’ lepo i pošteno sedeo tamo tri godine, je li? Pa otkud sad najedanput živ? I zar to može tako da bude? Zar to može kako ko hoće? Ja mislim da u uređenim zapadnim državama mora postojati o tome kakav zakon i po tom zakonu: ko je mrtav taj je mrtav. Kod nas, međutim…
ANTA: Ne može država nikoga naterati da bude mrtav.
SPASOJE: Pa, to znači, ja nisam siguran da se jednoga dana ne pojavi i moja pokojna žena, koja je umrla pre jedanaest godina. I dođe lepo, je l’ pa: „Dobar dan“, a ja njoj: „Dobar dan, izvolite!“
NOVAKOVIĆ: Nije ovde pitanje šta može da bude a šta ne može, nego, on je tu!
SPASOJE: Ali kako? Odakle? Je li ustao iz groba! Je li vaskrsao? Je li pobegao; s čega je pao: s drveta, s Meseca ili sa Marsa?
NOVAKOVIĆ: Kažu da je doputovao.
SPASOJE: Šta ima da doputuje od groblja dovde i kojim to vozom. Gospode bože, ja ne umem da mislim; to mi se prvi put u životu dešava da ne umem da mislim. (Sedne).
RINA (Milanu): Zar ništa bliže nisi saznao?
NOVAKOVIĆ: Da, saznao sam, vele nije bio mrtav.
SPASOJE: Pa da, on će sad to da poriče.
NOVAKOVIĆ: Odseo je u „Ekscelzioru“.
SPASOJE: Koja to parcela?
NOVAKOVIĆ: U hotelu „Ekscelzioru“. Eto, to je sve što sam saznao. (Seti se). Ah, da, još nešto. Raspitivao se kod Radića i o tome gde ja stanujem; veli posetiće me.
ANTA: Vas?
NOVAKOVIĆ: Mene, ili… moju ženu, možda…
RINA (prestrašena): Mene? Zašto mene?
ANTA: Pa vi ste mu najpreči.
RINA: Ja?
ANTA: Pa da, jer vi ste u stvari sad njegova žena.
RINA (pritrči i zgrabi čvrsto muža): Milane, je l’ istina što taj gospodin govori?
NOVAKOVIĆ (zbuni se): Ja ne znam! (Anti). Na osnovu čega vi to tako govorite?
ANTA: Na osnovu Savete Tomić.
SPASOJE: Evo ti ga sad, kakva ti je sad ta Saveta Tomić?
ANTA: To je ona što se udala misleći da je udovica, a kad se vratio prvi muž, nju sud, po potrebi službe, bez putnih i selidbenih troškova, premesti iz drugoga u prvi brak.
RINA: (uznemirena, Milanu): Je li to moguće?
ANTA: Kažu, tako je po zakonu.
NOVAKOVIĆ (hteo bi da uteši Rinu): Ja ne verujem da bi jedan zakon mogao služiti nasilju, jer to bi bilo nasilje.
RINA (grleći Milana): Ja neću da se rastanemo!
NOVAKOVIĆ: Budi mirna, Rina! Ne postoji zakon koji ruši srećne brakove.
SPASOJE (razmišljao je i slušajući njihov razgovor): Sve što vi govorite, sve je to sporedno, sasvim sporedno. Ovde je glavno i osnovno pitanje kako može jedan čovek, koga smo mi pre tri godine pošteno i srdačno sahranili, kako može taj i na osnovu čega…