Čin 2, Scena 6: VUKICA, PREĐAŠNJI
SPASOJE (kad Vukica naiđe): Gde si, dete, zaboga?
VUKICA: Dobar dan želim, tetka!
AGNIJA: Dobar dan! Slatko moje! (Ljubi je). Ovo je za tebe. (Daje joj buket).
VUKICA: Hvala, tetka!
AGNIJA: Pa kako je, kako je; jesi li već sita radosti?
VUKICA: Oh! Da! (Razgleda buket). Gle, kako je to lepo cveće!
AGNIJA: Sama sam ga birala kod cvećara. Htela sam da liči na jedan buket koji je meni tako draga uspomena.
VUKICA: Iz mladosti svakojako?
AGNIJA: Da… da… iz ranijih dana. Dobila sam, tada, takav isti buket sa vizit-kartom na kojoj je pisalo: „Cveću cveće.“
VUKICA: To je tako lepo! A šta je pisalo s druge strane vizit-karte?
AGNIJA: Ništa! Samo ime: Sima Tešić, artilerijski kapetan.
VUKICA: O, mogu misliti kako vam je to draga uspomena.
AGNIJA: Kako da ne! Drške od cveća iz toga buketa još čuvam…
VUKICA: A čime ste vi, tetkice, nagradili darodavca buketa za tu pažnju?
AGNIJA (ko bajagi zbunjeno): Čime? Ničim, čime bih ga mogla nagraditi?
VUKICA: Priznajte, priznajte ipak, morali ste ga tek nečim nagraditi?
AGNIJA (zbunjeno): Pa, bože moj… nagradila sam ga jednim ljupkim osmehom. Čime drugim može devojka nagraditi kavaljera? Ali ostavimo taj razgovor o prijatnoj prošlosti, razgovarajmo bolje o sadašnjosti, o budućnosti, o tebi. Jesi li se već odlučila kakvu ćeš venčanu haljinu praviti?
VUKICA: Nisam, ali na to neću ni da mislim, pošto je svadba odložena.
AGNIJA: Pa ako je odložena, odložena je momentano, ali će je biti. Je li, Spasoje?
SPASOJE (koji se zario bio u neko pismo, trgne se): Pa da, razume se!
AGNIJA: A na venčanu haljinu treba za vremena misliti. Danas ima tako mnogo tih modnih žurnala da je vrlo teško odlučiti se. Pa onda materijal! Dođi kod mene, toliko puta sam ti rekla, dođi kod mene, ja imam preko trideset mustara materija za venčane haljine. Dođi da razgledaš.
SPASOJE: A što će ti, boga ti, tolike mustre?
AGNIJA: Tako, birala sam, volela sam da pravim zbirku. Pa zašto ne? Jedan pravi zbirku poštanskih maraka, drugi zbirku novca, lula, starih satova, jelenskih rogova; što ne bih i ja imala svoju pasiju? Pravim zbirku mustara materija za venčanu haljinu; to je moja pasija.
VUKICA: Pa što zamerate, tata, tetki; bolje to no da zbira mačke k’o strina Jovanka.
SPASOJE: Ne zameram, samo ne razumem kako je ne mrzi da ide po radnjama i traži da joj se seku oni komadići krpa.
AGNIJA: Nemoj da kažeš, Spasoje, ima i to svoje draži. Uđem u radnju i uputim se najstarijem pomoćniku. „Gospodine, ja bih želela da mi pokažete materije za venčanu haljinu!“ Pomoćnik odmah napravi ljubazno lice i služi me s zadovoljstvom, misleći da sam ja srećna verenica. I to traje čitavih pola sata. Meni dosta i tih pola sata.
SPASOJE: Pa dosta!
AGNIJA (Vukici): Slatko dete moje, kako bih volela da mi pokažeš tvoje rublje i preobuke koje si spremila.
VUKICA: Pa pokazala sam vam već.
AGNIJA: Ako, volim opet da vidim. (Šapćući joj). Pravo da ti kažem, ja se ne slažem s tim da obučeš onu belu svilenu pižamu prve bračne noći; ja sam za liht plavu košulju.
VUKICA (ocu očajno): Eto, kažem ja!
SPASOJE: Šta to?
VUKICA (zbunjeno): Kažem ja da moj verenik neće doći. (Pogleda u sat na ruci). Koje je već doba a njega nema.
SPASOJE: Doći će! Nemoj biti nestrpljiva.
AGNIJA (zagrli Vukicu i vodi je u sobu): Slatko nestrpljenje! ’Ajdemo!
VUKICA (prolazeći kraj oca): Kažem ja!
AGNIJA i VUKICA (odu u sobu).