Čin 1, Scena 3: PREĐAŠNJI bez ANE
RINA: Eto, je l’ tako?
NOVAKOVIĆ (ljubi je): Kako si ti pažljiva i odlučna.
RINA: Nego! Zar da dozvolim jedna sitnica da mi muti sreću.
NOVAKOVIĆ (ustajući grli je): Hvala ti, ti me prosto pretrpavaš dokazima o tvojoj ljubavi.
RINA: Ja to ne činim što hoću da te ubedim u svoju ljubav, već tako osećam, osećam da tako moram da činim.
NOVAKOVIĆ (ljubi joj ruku): Zbogom, zlato moje!
RINA: Bože moj, kako sam detinjasta. Ovoga časa pade mi na pamet kako bi to divno bilo da se nisi primio državne službe pa po ceo dan da sediš kod kuće, da pripadaš samo meni i ja samo tebi. (Smeje se). Detinjasto, zar ne?
NOVAKOVIĆ: Pa ipak, godi mi ta tvoja detinjarija. Zbogom dušice!
RINA (grleći ga prati do vrata): Još nešto. Odavde idi u kancelariju kako hoćeš, putuj ako hoćeš po sata donde, ali na podne, daj mi reč da ćeš na podne brzo, brzo doći kući.
NOVAKOVIĆ: Razume se! Razume se! (Na vratima se poljube i on ode).
RINA (još uvek na vratima govori napolje): Ana, ispratite gospodina!