Čin 2, Scena 1: VUKICA, SPASOJE
VUKICA (ukusno obučena, svetlih manikiranih noktiju, počupanih obrva i raskošno obojenih usana. Sedi zavaljena na kanabetu raskalašno prebačene noge preko noge i pušeći cigaretu): Ne razumem zašto se od mene krije razlog?
SPASOJE: Ne krije se, dušo, ali je taj razlog takve prirode…
VUKICA: Mora da je to vrlo čudan razlog. Zakazati dan venčanja, objaviti to tako reći celom svetu, štampati i pozivnice, pa ujedanput obustaviti sve to… Pa to je čitav skandal! I zašto, zašto?
SPASOJE: Naišle su iznenadno vrlo velike brige.
VUKICA: Brige, brige, pa ti ih imaš uvek.
SPASOJE: Da, imam ih, al’ ovo su, kako da kažem, izuzetne brige. Tiče se ove naše konzorcije. Naišli smo na jednu vrlo veliku smetnju kojoj se nismo nadali i svi smo zabrinuti, i tvoj verenik tako isto.
VUKICA: Da, i taj gospodin verenik. Do pre neki dan je po dva i tri puta dnevno dolazio; piljio mi u oči kao mače; govorio mi ljubazne reči i opisivao mi najlepšim bojama naš budući bračni život. A od prekjuče, jedva svrati po koji put i to nešto zbunjen, rasejan, ne ume ni da govori.
SPASOJE: Pa, kažem ti, sve nas je pritisla briga, zato nam i nije do venčanja sad. Ja hoću da mi venčanje moje jedinice bude najveseliji dan u životu… (Miluje je po kosi). Strpi se samo, videćeš, sve će dobro, sve će lepo biti.
VUKICA: Još na sve to ti mi dovodiš tetka-Agniju.
SPASOJE: Ali ne dovodim je ja, zaboga! Srela me je juče pa veli: „Doći ću sutra da obiđem Vukicu!“ Nisam joj mogao reći: „Nemoj dolaziti, ne trpi te Vukica.“
VUKICA: Ne trpim je, pa to ti je!
SPASOJE: Ali, dušo moja, moramo je trpeti. To je najpre moja sestra, od tetke doduše, ali tek sestra, a zatim to je jedna vrlo bogata usedelica.
VUKICA: Pa? Jesam li joj ja kriva? Što se nije udala kad je trebala?
SPASOJE: Ne znam, ali ona je bogata. Doduše, ona se nosi mišlju da sve svoje imanje ostavi nekoj humanoj ustanovi; sve matore devojke, znaš, boluju od humanizma, ali, ja mislim da će ona voditi računa i o tebi.
VUKICA (odlučno i kapriciozno): Ne trpim je!
SPASOJE: Ne razumem zašto je baš toliko ne trpiš? Šta ti je nažao učinila?
VUKICA: Nesnosna mi je. Hoćeš li mi verovati, tata, da ni o čemu drugom ne razgovara, kad joj odem, do o prvoj bračnoj noći. Samo o tome, samo o tome; a uz to se još prenemaže i uzdiše.
SPASOJE: Ne treba joj zameriti; svak uzdiše za svojim idealom.
VUKICA: Pa zar bračna noć ideal?
SPASOJE: Ideal je, sine, sve ono što čovek ne može da postigne.
VUKICA: I sad ja da ispaštam zato što ona nije postigla svoj ideal!