Čin 2, Scena 3: ANTA, SPASOJE
SPASOJE: Jesi li ga pronašao?
ANTA: Jedva! Nije on, znaš, saradnik koga lista ili da ima svoj list, pa da ga možeš lako naći.
SPASOJE: Nego?
ANTA: On je onako, dođe mu kao neki leteći novinar; on veli da je publicista. Piše, znaš, onako, ispod ruke.
SPASOJE: Pa takav nam i treba. Znaš li mu bar ime?
ANTA: Da, znam! Mladen Đaković. Kažu, niko kao on ne zna napisati tako oštro i strašno da se onome koga napadne prevrću i dedine kosti u grobu. Niko kao on, kažu, ne ume tako od crnoga da napravi belo, a od beloga crno.
SPASOJE Hoće li doći?
ANTA: Doći će još danas pre podne.
SPASOJE: Ali mu nisi govorio radi čega ga zovem?
ANTA: Bože sačuvaj. Učinio sam toliko da ga pronađem, ali, pravo da ti kažem, ne želim da se ja pletem u stvar. Ti znaš dobro da sam ja preskočen, pa zašto onda da se sam poturam pod sekiru.
SPASOJE: To što si preskočen, nemoj da računaš mnogo: ako se sručimo, sručićemo se svi, a i tebi tvoja godina ne gine.
ANTA (trgne se): Opet ti! Pa, majku mu, zar ne možeš jedanput da se otkačiš od te godine!
SPASOJE: Ja to onako uz reč.
ANTA: Nemoj ni uz reč, brate!