Čin 3, Scena 3: ANTA, SPASOJE
SPASOJE (čita ponovo Rinino pismo i smeška se).
ANTA (dolazi s praga): Evo me!
SPASOJE: E, nađe li?
ANTA: Pa nađo’ dabome!
SPASOJE: Je l’ onako k’o što sam ti rekao?
ANTA (daje mu kuvertić): Evo!
SPASOJE (vadi iz kuvertića neku fotografiju): Jeste, sasvim dobro! Gde nađe, boga ti!
ANTA: Ne pitaj, muke sam video. Obišao sam sve fotografe, one što slikaju za pasoše, i preturao, preturao, preturao po nekim kutijama punim slika i naposletku, eto, našao sam.
SPASOJE: Vrlo dobro!
ANTA (sedajući): Ali, mislim se nešto… zar zaboga u ovolikoj kući nema njegovih fotografija?
SPASOJE: Bilo je, ali meni treba ovaj format za pasoš.
ANTA: A gledao sam usput i lokale za kancelarije „Ilirije“. Našao sam dva-tri, ali dve sobe.
SPASOJE: Malo je to. Nama samo za činovništvo treba četiri sobe.
ANTA: A imaćete veliko činovništvo?
SPASOJE: O, pa posao će biti ogroman.
ANTA: Pa dobro, zar za mene nema tu posla?
SPASOJE: Nemaš, brate, pare, a tu su potrebne pare. Eto, da nisi zajeo onih deset hiljada dinara, mogao bi za taj novac da kupiš akcije…
ANTA: Ne moram ja biti akcionar.
SPASOJE: Nego?
ANTA: Onako, neko nameštenje. Ja sam u ovoj državi jedini nezaposleni penzioner, a ne može se reći da nisam sposoban.
SPASOJE: Sposoban si, ne kažem da nisi i hoćeš da potrčiš, ali, pravo da ti kažem, malo je nezgodno da ti budeš nameštenik takvog jednog preduzeća.
ANTA: Zašto?
SPASOJE: Pa… zbog onog.
ANTA: Koga onog?
SPASOJE: Pa zbog onog tvog krivokletstva.
ANTA: E, to jest, to ti priznajem, ja i ti nismo za takva preduzeća.
SPASOJE: Ti, brate, ti, a ne ja.
ANTA: Pa mislim, znaš, zbog onih lažnih svedoka i falsifikovanih uverenja.
SPASOJE (plane): Rekao sam ti, jedanput za svagda, da to više ne pominješ.
ANTA: A što ti meni pominješ?
SPASOJE: Drugo sam ja a drugo ti. Zakleo si se krivo, pa šta? Ko si i šta si sad! Niko i ništa, imaš u džepu koliko ti treba za tramvaj i to ti je sav kapital. Drugo je to da si ti od onih deset hiljada što si mi ih zajeo napravio sto hiljada, pa od sto dvesta, od dvesta četiri stotine i tako dalje! Drugo je to, imam da ti skinem kapu i nikad da ne pomenem krivokletstvo. Šta je to krivokletstvo kad ti stojiš na osam stotina hiljada kapitala? Ceo svet ima da ti skine kapu, a nikom ni na pamet da ne padne krivokletstvo.
ANTA: To jest, evo tebi svi skidaju kapu.
SPASOJE: Skidaju, dabome, i u tome i jeste razlika između tebe i mene.
ANTA: Pa jest, tako je, samo, vidiš, ja mislim trebaće vama u preduzeću i takvih ljudi kao što sam ja.
SPASOJE: Možda će i trebati, ali nekako, brate, nisi čovek srećne ruke, pravo da ti kažem, nisi srećne ruke.
ANTA: Po čemu opet nisam?
SPASOJE: Eto našao si mi onog publicistu!
ANTA: Pa šta?
SPASOJE: Na to, uzeo mi dve hiljade dinara prekjuče, a vidi danas šta mi piše. (Vadi pismo iz džepa). Slušaj šta mi piše od jutros. (Čita). „Poštovani gospodine, saznao sam pouzdano da će ovih dana sve novine pisati nadugačko i naširoko po onoj stvari. Materijal im daje sam onaj koji po vašem uverenju nije živ. Ako bi novine to objavile, one bi mi otele kapital koji ja već imam u ruci ili, bolje reći, otele bi mi zalogaj iz usta. Da ih pretečem, ne ostaje mi ništa drugo do da još noćas ispišem brošuru i sutra po podne da je pustim u prodaju. Ili to ili da se uzdržim, ali uzdržavanje bi bilo veliko požrtvovanje s moje strane, a požrtvovanje se danas vrlo skupo plaća. Ja bih, u svojoj skromnosti, mogao biti zadovoljan i sa hiljadu dinara.“ Evo!
ANTA: Pa šta si radio?
SPASOJE: Podvalio sam mu. Poslao sam mu pet stotina.
ANTA: Hoće li biti dosta za uzdržavanje?
SPASOJE: Dosta je, nego! Ti bi se uzdržavao i za dvadeset dinara, pa neće on za pet stotina.
ANTA: A to što kaže za novine, i ja sam čuo.
SPASOJE: Šta si čuo?
ANTA: Čuo sam da je Marić zvao sve novinare kod sebe i čuo sam…
SPASOJE: A nisi čuo i da je zvao advokata?
ANTA: Šta će mu advokat?
SPASOJE: Podneo je tužbu, tužio je tebe.
ANTA: Zašto mene?
SPASOJE: Za krivokletstvo.
ANTA: A što samo mene, zar nikog drugog?
SPASOJE: Tužio je i nas ostale, ali to nije krivično. Tužio je onoga da mu je oteo ženu, tužio je mene da sam mu oteo imanje, a to, brate, nisu krivična dela. Tebe tuži za krivokletstvo, a to je najmanje godinu dana robije.
ANTA (nervira se): Znam, kazao si mi, koliko puta si mi već kazao. (Zabrinuo se).
SPASOJE: Kao što vidiš, nije te preskočio.
ANTA: Nije, a baš je mogao.
SPASOJE: Mogao je, ne kažem da nije; mogao je i mene da preskoči, ali eto nije hteo!
ANTA (češe se): O, majku mu, baš mi se ne ide u ’apsu.
SPASOJE: Ne ide se ni meni, prijatelju! Misliš ti to je lako: ove godine idem u Karlsbad; ove godine idem na Bled, a ove godine idem u ’aps. Ne ide se ni meni.
ANTA: Pa dobro, šta ćemo sad?
SPASOJE: Imamo, bogami, da zapnemo. Ja ću da primam na sebe sud a ti primi na sebe novine. Iz ovih stopa potrči, prođi sve redakcije, idi od urednika pa do onoga što savija novine, reci im neka se strpe, samo dvadeset i četiri časa neka se strpe, pa će sutra već dobiti materijal za jednu ogromnu senzaciju. Tako im reci i čim što uspeš, dođi da me izvestiš.
ANTA (diže se i kao hteo bi da pođe): A ovaj… ono kod suda?… Ne volim nikako s tim sudom da imam posla.
SPASOJE: Rekao sam ti, ono ću ja da guram i već sam preduzeo potrebne korake.