Čin 1, Scena 7: JEVREM, IVKOVIĆ
JEVREM (pošto su ostali sami): A ovaj… šta sam ono hteo da te pitam, gospodine Ivkoviću? A, tako, a… ideš malo u Beograd, a?
IVKOVIĆ: Pa da, da se vidim s prijateljima, da razgovorimo.
JEVREM: Da razgovoriš… o izborima, je l’?
IVKOVIĆ: O izborima, o kandidatu.
JEVREM: Kako o kandidatu? Zar nije Petrović vaš kandidat?
IVKOVIĆ: On je bio prošloga puta. Ali sad… videćemo… možda nećemo njega.
JEVREM: Hoćete novoga?
IVKOVIĆ: A vi?
JEVREM: Pa, znate…
IVKOVIĆ: Opet Ilića?
JEVREM: Kažu: on je najbolji!
IVKOVIĆ: Ama ja čujem da Ilić neće ovom prilikom biti biran.
JEVREM: Kako to?
IVKOVIĆ: Ta već znate da je načelnik u zavadi sa Ilićem, pa… ko zna kako je on to gore, u Beogradu, predstavio; tek čuo sam da je načelnik jednom svom prijatelju rekao: ja izbrisah Ilića!
JEVREM: Gle, molim te, baš tako rekao?
IVKOVIĆ: Kažu da je čak načelnik dobio poverljivo pismo iz Beograda da nađe kakvog mekšeg kandidata.
JEVREM (radoznao i prijatno iznenađen): Mekšeg?
IVKOVIĆ: Pa da. Onako… savitljivijeg, pogodnijeg.
JEVREM (razmišlja ali mu se ogleda zadovoljstvo na licu. On govori više sebi): Hm! Gle, molim te! A ko bi to mogao biti? (Glasno). Šta ti misliš, gospodine Ivkoviću, ko bi od naših bio onako mekan?
IVKOVIĆ (smešeći se): Ne znam, al’ to će već znati gospodin načelnik!
JEVREM: Pa jeste što kažeš, on će znati! A ti baš misliš: neće Ilić biti biran?
IVKOVIĆ: Ono, znate kako je, i Ilić ima svoje ljude, pa ako udari u stranu, može svašta biti!
JEVREM: A to bi vi kao voleli, da on udari u stranu?
IVKOVIĆ: Pa, pravo da vam kažem, voleli bi!
JEVREM: E, to ti ne valja, gospodine Ivkoviću. Ne valja ti što si otišao u opoziciju, a sad se još raduješ i za Ilića. Kamo sreća, kako sedimo u istoj kući, pod istim krovom, da smo još i u istoj partiji, pa da prijateljski razgovaramo, a ovako…
IVKOVIĆ: Pa mi možemo prijateljski razgovarati, a ne biti u istoj partiji.
JEVREM: Možemo, ne kažem da ne možemo. Mogu ja tebi, na primer, da kažem: gospodine Ivkoviću, skupe šljive ove godine. A ti meni da odgovoriš: jest, skupe su! Pa tako možemo da razgovaramo i o orasima, i o jarećim kožama. Ali kad treba da progovorimo o politici, kako možemo prijateljski da razgovaramo, kad sam ja vlada a ti opozicija.
IVKOVIĆ: Pa mi ne moramo razgovarati o politici.
JEVREM: Pa ne moramo svaki put, al’ kad su izbori kako možeš da ne razgovaraš o politici? O čemu ćeš drugo da razgovaraš kad su izbori?
IVKOVIĆ: Pa, ako progovorimo i o izborima, gazda-Jevreme, budite uvereni da ću ja uvek umeti da sačuvam prema vama sve poštovanje.
JEVREM: To jest, to ti priznajem. Iako si ti druge partije, ja te, vidiš, samo politički mrzim, a onako, u duši, ja te volim.
IVKOVIĆ: Hvala vam, gazda-Jevreme! I ja se, pravo da vam kažem, u vašoj kući osećam nekako kao kod svoje kuće, kao da ste mi roditelji i vi i gospođa Pavka…
JEVREM: E, pa onda, kad se tako osećaš, baš da te nešto zapitam. Reci ti meni (zaviruje u novine) šta će to reći, „individua“?
IVKOVIĆ: Znači osoba. Ja sam, na primer, individua, vi ste individua!
JEVREM: A je li moja Pavka individua?
IVKOVIĆ: Da.
JEVREM: E, hvala ti. To sam znaš hteo da te pitam. A veliš načelnik dobio poverljivo pismo da nađe mekšeg čoveka?
IVKOVIĆ: Tako se čuje.
JEVREM: Može! Može!
IVKOVIĆ: Dozvolite, odoh ja da zakucam ovu tablu.
JEVREM: E, ako! Zbogom, gospodine Ivkoviću!
IVKOVIĆ: Zbogom, gazda-Jevreme! (Odlazi).