Čin 2, Scena 21: JEVREM, sam
JEVREM (dohvati ono zvonce sa poda i metne ga na sto): Bar da je upamtila samo početak od njegova govora. (Šeta uzbuđen). Mora da su već blizu. Može biti sasvim blizu? (Gleda na prozor). Ne vidi se, a i da se vidi, šta imam od toga, kad nemam ni reči napisane, a oni idu i tek što nisu došli. (Nasloni se na sto). „Braćo!“ (Naslanjajući se napipa opet zvonce pa ga ščepa i baci na pod). A on ima divan govor, čitala ga je Danica i kaže da je divan. I sad taj govor stoji bambadava tamo na stolu, a ja — nemam ni reči. (Sine mu misao u glavu). Bogami, i to bi moglo… zašto da stoji bambadava, a on može da napiše i drugi. (Osluškuje). Kanda se čuje larma? More ovi odistinski idu! O, brate, što me snađe napast ni kriva ni dužna. (Osluškuje na Ivkovićevim vratima). Nije ovde, otišao je u agitaciju. (Viri). A govor eno ga tamo na stolu leži. (Vadi ključ iz džepa). Dobro kaže Sekulić, da izmaknemo orman. (Otključava polako vrata, obzire se i šapće). On može napisati i drugi. (Ulazi u Ivkovićevu sobu a malo zatim vraća se radostan, sa govorom u ruci, zaboravljajući da zatvori vrata za sobom. Kad uđe u sobu razvija i razgleda). I što je glavno, čitko napisano! (Spolja se čuje larma).