Čin 3, Scena 1: JEVREM, IVKOVIĆ
JEVREM (u svojoj sobi, držeći u ruci jedan zgužvan broj novina govori preteći Ivkoviću): To nije izraz narodne svesti, to nije dopis, to nije politika, to je kleveta!
IVKOVIĆ (u svojoj sobi držeći jednu zgužvanu crvenu plakatu): Ako hoćeš da znaš šta je kleveta, a ti turi ruke u svoje džepove, tamo ćeš naći ove plakate.
JEVREM: A ovaj telegram u novinama?
IVKOVIĆ: To je sušta istina. U telegramu stoji da si ti, gazda-Jevreme, govorio protivu vlade i ništa više.
JEVREM: Govorio protivu vlade? Pa dabome da sam govorio protivu vlade kad si mi podmetnuo tvoj govor!
IVKOVIĆ: Ne kažeš mi hvala što nisam u telegramu javio da si mi ukrao govor.
JEVREM: Tu reč da trgneš, jesi čuo! Ne kradem ja, bre, ja sam karakterna individua!
IVKOVIĆ: Pa jes’, moj govor je sam uleteo u tvoj džep!
JEVREM: Zet si mi, mogu da se poslužim tvojim govorom; ako te je žao, mogu i ja tebi napisati jedan pa da ti vratim zajam.
IVKOVIĆ: Hvala! Piši ti sa tvojim ljudima paškvile.
JEVREM: Drugom to da kažeš, jesi čuo…
IVKOVIĆ: Ja tebi kažem, a ti reci onom kome treba!
JEVREM: Nije te ni sramota: za jedan govor potegô kroz novine da se žali!
IVKOVIĆ: Nisam se žalio, ja sam samo izneo da si i ti prešao u opoziciju.
JEVREM: U opoziciju? S tobom valjda?
IVKOVIĆ: Nije sa mnom nego protiv vlade.
JEVREM: Protiv vlade? Ja protiv vlade? Zar te nije sramota u oči da me pogledaš?
IVKOVIĆ: Nije me sramota, jer sam kazao istinu.
JEVREM: To što si pljunuo odmah da poližeš! Telegrafski da poližeš. Ja ću da platim depešu, inače…
IVKOVIĆ: Šta inače?
JEVREM: … Inače ću ja telegrafisati u Beograd da ti lažeš…
IVKOVIĆ: Ja ću onda štampati tvoj govor?
JEVREM: Ama otkud moj, kad je tvoj govor?
IVKOVIĆ: Ti si ga govorio…
JEVREM: Hoćeš li da pošlješ depešu ili nećeš?
IVKOVIĆ: Neću!
JEVREM: E, onda… da znaš… nema ništa više… jest… nema ništa više… (Ne sme da kaže).
IVKOVIĆ: Šta nema?
JEVREM: Pa to! Ne možemo više zajedno pod istim krovom i otkazujem ti kvartir. Eto ti! Sa dušmaninom svojim ne mogu pod jednim krovom!
IVKOVIĆ: Lepo, primam k znanju!
JEVREM: I da znaš i to: nisi mi više kirajdžija ni kod moje ćerke i… odatle da se iseliš.
IVKOVIĆ: Odatle da se iselim?
JEVREM: Odatle!… Nisi mi više zet, pa eto ti… I da se iseliš.
IVKOVIĆ: Čuo sam!
JEVREM: Još danas!
IVKOVIĆ: Iz srca tvoje kćeri mogu još danas, a iz kvartira kroz petnaest dana.
JEVREM: Ja energično kažem: još danas!
IVKOVIĆ: Danas je izbor!
JEVREM: Ako je tvoj izbor i moj je!
IVKOVIĆ: Tebi je lako gazda-Jevreme, ti se možeš i iseliti pošto nećeš biti izabran.
JEVREM: A ti ćeš biti izabran?
IVKOVIĆ: Ja se nadam!
JEVREM: Siguran poslanik! Piše depeše protiv svoga tasta. (Baci mu zgužvane novine kroz vrata). Na ovo pa da se zakitiš!
IVKOVIĆ (baci mu zgužvane crvene plakate): A evo tebi! Čitaj ovo pa se ponosi!
JEVREM: I da mi više ne izlaziš na oči, nego da se seliš! To ti je moja poslednja reč. Eto ti! (Gurne vrata, zaključa ih, strpa ključ u džep i šeta uzbuđeno i ljutito).
IVKOVIĆ (seda za sto i piše).