Čin 2, Scena 19: JEVREM, DANICA
JEVREM (zbunio se i uzmuvao, ne zna na koju će stranu ni šta da počne): Šta sam ono hteo…? (Seti se). A, jest!… Ne, nije! Ne znam prosto ni s koga kraja da počnem… E, ovo je baš prava situacija. I deder ti sad reci mi šta da radim? (Razmišlja se i doseti se). Mladene! (Na druga vrata). Danice, Danice!
DANICA (ulazi): Šta je?
JEVREM (domišlja se): Ti imaš lep rukopis?
DANICA: Nemam!
JEVREM: Nemaš, ali lakše pišeš. Meni je lakše da dignem sto kila nego da napišem jedno a. Nemam dara za pisanje. Pa dabome, ne može čovek za svašta da ima dara. (Šeta uzbuđeno i frkće).
DANICA: Šta ti je?
JEVREM: Tek što nisu došli, razumeš li, tek što nisu došli!
DANICA: Ko, zaboga?
JEVREM: Ko? Deputacija! Znaš li ti šta je to deputacija? Građanstvo, cvet građanstva, narodna svest, demonstracija. Znaš li ti šta znači to kad ti narodna svest dođe u kuću? Ja bih voleo da vidim toga koga to ne bi zbunilo?
DANICA: Pa je l’ treba da im govoriš?
JEVREM (drekne): Pa to je ono! I bar da su mi ranije javili! Otkud čoveku može ovako naprečac da padne što pametno na pamet? O, ljudi božji, šta me je snašlo? Pa onaj mi još pominje špiritus. Špiritus, ja! Nek dođe da vidi šta je špiritus!… Ovaj, sedi molim te, pa piši.
DANICA: Nemam hartije.
JEVREM: Pa razume se da nema, ko je od nas to mislio pa da spremi hartije? (Vadi iz džepa puno hartija, zagleda jedno pismo). „Pop Spira…“ (Čita). „Al’ ako si siguran da mi izradiš pomilovanje za ono što su me obedili da je moja služavka rodila…“ (Govori). Evo, ova je polovina čista. (Ocepi polovinu i da joj). Piši, molim te! (Danica umoči pero i seda).
JEVREM (šeta uzbuđeno, misli i gricka nokte): Da l’ da kažem „Gospodo“? Ne, bolje je „Građani“! Ili, čekaj, briši „Građani“ pa kaži „Braćo“! Jesi li napisala „Braćo“?
DANICA: Jesam.
JEVREM: E, dobro, s tim smo gotovi. (Misli). Sad bi trebalo nešto i da se kaže ljudima. Ne može samo „Braćo“. (Opet misli). Napiši… E, pa de sad, kad oni to tako iznenada… Napiši… napiši… Čekaj, nemoj ništa da napišeš. (Uhvatio se obema rukama za glavu, pa očajno gleda u zemlju).
DANICA: A, da znaš, oče, što je gospodin Ivković divan govor napisao da ga pročita svojim biračima.
JEVREM: Dabome, lako je njemu kad unapred zna da će govoriti. A otkud ti znaš da je divan govor?
DANICA: Eno mu i sad stoji na stolu. Ono „nešto“ što sam čitala malopre kad si me ti grdio, bio je taj govor. Našla sam ga na stolu pa sam ga čitala. Divan govor!
JEVREM: Pa dobro, šta kaže, znaš li makar prve reči?
DANICA: Ne znam!
JEVREM: Baš si prava ćurka, zar nisi mogla da upamtiš makar prve reči?