Čin 3, Scena 18: MLADEN, PREĐAŠNJI
MLADEN (uleti zaduvan) Gazda! Eno od op štine krenuo silan narod. Napred muzika, upalili fenjere i viču, grdno viču.
JEVREM (prestravljeno) Šta viču?
DANICA (završila je prepis i odlazi iz sobe Ivkovićeve).
MLADEN: Viču živeo narodni poslanik, dole, gore! I… ne znam šta još viču.
JEVREM (Spiri): Ama, pa oni će sad ovde pod prozor, je li? Doći će da me pozdrave, a ja treba da im odgovorim! Je li, Spiro?
SPIRA: Pa jest, takav je običaj…
JEVREM: Dabome da treba da odgovorim… Pa gde su sad onaj Sekulić, pa onaj Sreta? Nikoga nema sad kad mi najviše trebaju. A i ti (izdera se na Mladena) bar da umeš čestito da mi kažeš. Što ćutiš, brate? Što ne govoriš: idu li, ko ide, je l’ odavno idu, je l’ ovamo idu? A i ti, Spiro, što si se kog đavola smrznuo? Trči, brate, po kući kao da je tvoja kuća. Zovite Pavku, Danicu. Zovite ih neka upale sveće na prozore! (Odjure i Spira i Mladen). I otkud sad da mi padne najedanput na pamet govor? Nisam ja državni aparat, pa da mi tako najedanput makar šta padne na pamet!