Čin 2, Scena 17: MARINA, JEVREM
MARINA (pošto je Sreta otišao): Ovo meni, prijatelju, liči na agitaciju; čim je taj Sreta tu.
JEVREM: Pa šta ćeš, prijo, i to je posao!
MARINA: Ono i jeste posao, kako da nije. A zbog toga sam posla, ako hoćete, i došla da razgovaramo.
JEVREM: Pa ako, prijo, da razgovaramo. Izvol’te, sedi!
MARINA (sedajući): Ja mislim, prijatelju, da za takve stvari kao što je, što kažu, veza za ceo život, treba najpre iskrenost.
JEVREM: Treba!
MARINA: I onda, znate, kad nema iskrenosti na prvom koraku, onda, što kažu, nema života.
JEVREM: Nema! (On u jednom mahu spazi crvene plakate koje je Sreta ostavio, pretrne živ i ščepa ih te merka na sve strane sobe gde bi ih sakrio).
MARINA: I onda, kad je tako, ja ne razumem ovu vašu agitaciju?
JEVREM (sakrije plakate iza leđa): Koju agitaciju, na primer?
MARINA: Pa to, što hoćete da budete narodni poslanik.
JEVREM: A, to? (Vrati plakate pod miške).
MARINA: Mi kad smo prosili vaše dete, vi niste kazali da hoćete da budete narodni poslanik, a to se protivi iskrenosti!
JEVREM: Kojoj iskrenosti?
MARINA: Vidite, gazda-Jevreme, ja ću da budem otvorena. Vaš zet vam to može biti neće reći, al’, bogami, ja volim s farbom na sredu!
JEVREM: Pa jes’, vi volite!
MARINA: Ne kažem, prijatelju, da se nama nije dopala devojka i, što kažu, sporazumeli smo se kao ljudi i za sve drugo što pripada devojci i što je potrebno za bračni život. Ali, prijatelju, kad je došlo do toga da se izađe s farbom na sredu, onda vam ja moram reći da smo mi na drugo računali.
JEVREM: Na šta drugo?
MARINA: Vidite, prijatelju, vaša je familija izgleda vrlo velika?
JEVREM: I moja i ženina.
MARINA: Možda najmanje dvadeset do trideset glasova, a to nije malo kad se glasa za izbore.
JEVREM: Pa nije!
MARINA: Pa vidite, ja vam moram reći da smo mi i na to računali. Kad god sam dolazila u vašu kuću a ja sam prebrojavala po vašim zidovima muške glave i mislila u sebi: Eto, moj sestrić, uz ženu, dobiće kao miraz i ovih trideset glasova.
JEVREM (iznenađen): Ama uz kakvu ženu?
MARINA: Pa, molim vas lepo, kad bi recimo s vaše strane postojala iskrenost, kome bi drugom vi dali te glasove nego svome zetu? Eto, kažite sami!
JEVREM: Gle sad! Na šta pa ona računa? Pa zar, bre, dajem pare, pa dajem nameštaj, pa dajem devojku; pa sad još i celu familiju da mu dam?
MARINA: Ne kažem to, prijatelju, al’ ovde je reč o iskrenosti. Da smo mi znali da vi hoćete da budete poslanik…
JEVREM: A da sam ja znao da on hoće da bude poslanik…
MARINA: Pa lepo, prijatelju, al’ kad se hoće, sve se to još može popraviti.
JEVREM: Kako da se popravi?
MARINA: Možete se vi još i odreći!
JEVREM: Šta kažeš? Da se odrečem? Ama koj’ da se odreče? Zašto da se odrečem? Čega da se odrečem?
MARINA: Da se odrečete familije u korist vašega zeta!
JEVREM: Ama, kako pobogu brate, da se odrečem familije?
MARINA: Hoću reći, nije familije, nego da se odrečete kandidacije u korist vašeg zeta. A vaša familija da glasa za njega.
JEVREM: A, dakle, to mu je dakle ta iskrenost?
MARINA: Pa jeste, to je, ako hoćete!
JEVREM: A je l’ te to on, bogati, prijo, poslao da mi govoriš?
MARINA: Bože sačuvaj, prijatelju! Ali sam ja, znate, ovu stvar sasvim iskreno počela, pa sam rada da se održi ta iskrenost između nas.
JEVREM: Pa to iskrenost, da se ja odrečem kandidacije?
MARINA: Može to, prijatelju, da se udesi pa i da se ne odrečete. Kad u porodici vlada iskrenost, onda je lako sporazumeti se. Mogli bi vi i da ostanete kandidat, pa neka glasaju za vas vaši ljudi, a vaša familija da glasa za vašega zeta. Eto, to bi bio red!
JEVREM: I red bi valjda bio da on ide u skupštinu a ja da ne idem?
MARINA: Pa i jeste to red, ako hoćete.
JEVREM: E neće ga otići! I ne samo moja bliža familija, već i oni što mi padaju rod po maćehi, i sve što njima pada rod neće glasati za njega.
MARINA (ustaje): Uostalom, sigurna familija! Što se ja tu jedim kad i onako ne bi bilo nikakve koristi. Pola familije i nema pravo glasa!
JEVREM: Koj’ nema pravo glasa?
MARINA: Ja ne znam ko — al’ pogledajte ih samo, (pokazuje fotografije) same njuške.
JEVREM: Kakvi su da su, za mene će da glasaju, a vi, prijo, nemojte da vređate ničiju familiju!
MARINA: Molim vas, iskrenost nije uvreda; a ako vi na uvredu izvrćete, onda bolje da prekinemo taj razgovor. Idem ja da obiđem prija-Pavku.
JEVREM: Pa jes’, to je najbolje!
MARINA (polazeći u sobu): Kao da nismo ni razgovarali, prijatelju!