Čin 2, Scena 15: SRETA, JEVREM
SRETA (zvoni): Jesu li udaljeni svi koji su nenadležni?
JEVREM (sedajući): Jesu!
SRETA (zvoni): Gospodo, gospodin Jevrem Prokić ima reč!
JEVREM (sav se preneo u skupštinske klupe i celu stvar uzima ozbiljno i očajno. Kad dobije reč, oseti da mu je zaigralo srce i preplaši se; zatim se pribere, pa svečano diže, iskašljuje se i zauzima govornički stav): Poštovana gospodo, narodni predstavnici ove kuće!… Ja… ovaj… ja… Na primer… (Zapeo, ne ume dalje, očajno razmišlja).
SRETA (zvoni): Molim, nemojte prekidati govornika!
JEVREM (pribira se, briše čelo i odvaži se ponova): Poštovana gospodo, predstavnici ove kuće!…
SRETA (zvoni): Molim govornika da ne govori po dva puta o istom predmetu.
JEVREM (prilazi Sreti familijarno): Znaš, ja sam hteo…
SRETA (zvoni energično i dere se): Na mesto! Molim gospodu poslanike da zauzmu mesto, galerija neka zauzme mesto, stenografi neka zauzmu mesto, vlada neka zauzme mesto, narod neka zauzme mesto, svaku stvar treba postaviti na svoje mesto! (Zvoni).
JEVREM (preplašen odlučnošću Sretinom sedne poražen na svoje mesto).
SRETA (obično): Aha! Je l’ vidiš šta je vlast? Misliš ti to je tako! A šta misliš tek tamo, u skupštini: galerija, žandarmi, pa polijeleji…
JEVREM (zabrinuto): Nije lako!
SRETA: Zato je, vidiš, država i odredila po dvanaest dinara dijurne od sednice, za taj strah što ga pojedeš. ’Ajde, ’ajde, sedi pa iz početka, da se oslobodiš malo.
JEVREM: Al’ nemoj da me buniš! (Nešto hrabrije) Molim za reč!
SRETA (zvoni): Gospodin Jevrem Prokić ima reč.
JEVREM (diže se, govori malo odvažnije): Poštovana gospodo i braćo, predstavnici narodni. U našoj zemlji ima raznih nepravilnosti. Budžet, na primer, nije u ravnoteži prema svima građanima. Dok… ovaj… jedan kraj… jedan kraj naše otadžbine ima i šumu i rasadnik i strugaru i… okružnu komandu, na primer, dotle se u drugom kraju ne primenjuje pravilno zakon o naknadi štete pričinjene gradom, na primer…
SRETA: Tako je!
JEVREM (ohrabren): Ja sam, braćo moja, dugo razmišljao o tome kako da se tome zlu koje se ukorenilo u našem narodu stane na put, i došao sam do zaključka da je najbolje da se to ostavi vladi da ona razmišlja o tome.
SRETA (jednim glasom): Tako je! (Drugim glasom). Nije tako! (Prvim). Jeste! (Drugim). Nije! (Prvim). Vi dok ste bili na vladi upropastili ste ovu zemlju! (Drugim). Ćutite vi, izdajnici! (Prvim). Ko je izdajnik? (Drugim). Ti! (Prvim). A ti si lopov i hulja! (Svojim glasom). Pljus! Pljus! (Šamara po vazduhu dok i samog Jevrema ne ošamari. Zatim zvoni silno). Mir, mir, gospodo! Molim, čuvajte dostojanstvo ovoga doma! Umoljava se gospodin poslanik koji je opalio šamar ovome drugome gospodinu poslaniku da trgne šamar natrag. Skupština prima k znanju ovaj šamar i prelazi preko istoga na dnevni red!
JEVREM (za sve vreme sa čuđenjem ga posmatrao): Šta ti je?
SRETA: Pa hoću, brate, da ti potpuno predstavim skupštinu. Posle svakog značajnijeg govora mora da se larma. Jedni viču „Tako je!“ drugi, „Nije!“ Pa onda jedni viknu, „Ti si izdajnik!“ A drugi, „Ti si lopov!“ Pa onda jedan poslanik opali drugome šamar, i onda se pređe na dnevni red.
JEVREM: A kako ti izgleda, mogu li? A?
SRETA: Doteraćeš se ti još kako!
JEVREM: Samo, molim te, da svratiš češće, pa još koj’ put ovako.
SRETA: Može, doći ću sutra. Na dnevnom je redu sutra zakon o neposrednoj porezi. Upamti to!