Čin 1, Scena 17: JEVREM, SRETA
JEVREM (posle manje pauze): Sad mi došla… kao da je sad vreme tome.
SRETA: Pa žena, vidiš, neće bez tvoga pitanja.
JEVREM: Jest, nego… (Zamisli se rasejano). A Ilić?
SRETA: Šta — Ilić?
JEVREM: Ako on, na primer, neće da primi načelnikov savet da se odrekne, nego udari u stranu… On ima mnogo glasača, uživa narodno poverenje!
SRETA: Hi, narodno poverenje? I to ti je, brate, artikal kao i svaki drugi artikal. Metneš ga na kantar, vidiš koliko je teško, odrešiš kesu pa platiš. Ono, ne kažem da će to ići sasvim kao namazano; Ilić će se uzjoguniti, ali spremi kesu, pa eto ti!
JEVREM: Kako to misliš?
SRETA: Pa eto tako: ti, gazda-Jevreme, imaš para, Ilić ima narodno poverenje. Dobro! Da postavimo svaku stvar na svoje mesto. Ilić petlja i ne može da sastavi kraj s krajem, a tebi se, gazda-Jevreme, pomalo i preliva; njemu plaćanje najahuje na plaćanje, tebi primanje najahuje na primanje.
JEVREM (buni se): Nije baš tako…
SRETA: Ama de, ostavi, tako je kad ti ja kažem! E, pa lepo, kad je tako, otići ću njemu pa ću mu reći: deder, daj kantar da izmerimo to tvoje narodno poverenje, pa da ga se ti, brate, pred tvojim biračima odrečeš u korist gazda-Jevrema Prokića. Eto, tako se to radi!
JEVREM: Gle, molim te!
SRETA: E, vidiš, ako tako sve izvedemo, i ako smo se sporazumeli kao ljudi, onda se može reći da je svaka stvar postavljena na svoje mesto.
JEVREM: I ti misliš?
SRETA: Ja mislim, brate i prijatelju, da ćeš ti i niko drugi biti narodni poslanik!
JEVREM: I to baš… ovaj… onako, da budem izabran?
SRETA: Pa izabran, dabome!
JEVREM:… Većinom glasova!
SRETA: Pa većinom glasova, nije nego manjinom! Samo, dabome, sa načelnikom ti da udesiš, to ne mogu ja. Najbolje je da uhvatiš pisara Sekulića: on je onako vatra od čoveka za te stvari, i onako obrće načelnika oko maloga prsta.
JEVREM: Jest, to je istina, on je, kažu, vatra.
SRETA: I kada ga nađeš, reci mu, bogati, od svoje strane, neka me se okane. Petlja me tamo za nekakvu bajagi dvaput naplatu. Molim te, sad kad se bacimo na ovaj ozbiljan posao, nemamo kad za nikakve istrage. Neka baci akta u fijoku! A ti, ovaj, gledaj lepo s njim. (Polazeći). I nemoj da stegneš ruku. ’Ajde, odoh ja malo da omirišem čaršiju i da pustim tvoje ime u saobraćaj, neka se čuje… Da postavimo, znaš, svaku stvar na svoje mesto.
JEVREM: E, pa hajde, neka je sa srećom!
SRETA: Videćeš ti šta vredi Sreta, numera 2436! (Odlazi).