Čin 2, Scena 5: MLADEN, PREĐAŠNJI
JEVREM (Mladenu koji izlazi): Zar ti ne čuješ?
MLADEN: Čujem, nego gazdarica me zadržava.
SEKULIĆ: Jesi li ti zapisao meni svakog redom ko dolazi kod Ivkovića u kancelariju?
MLADEN: Jesam.
SEKULIĆ: Gde ti je taj spisak?
MLADEN: Nemam.
SEKULIĆ: Kako nemaš?
MLADEN: Pa ja nisam pismen.
SEKULIĆ: Pa kako si đavola zapisivao?
MLADEN: Tako… u pameti.
SEKULIĆ: E, ’ajd govori!
MLADEN: Prvo i prvo, dolazio je juče posle podne Pera klisar, doneo neku cedulju, pa onda… (seća se) dolazila je i naša gospođica Danica…
JEVREM: To ostavi… nego drugi, tuđini.
MLADEN: Pa onda… dolazio je pop Vidoje.
SEKULIĆ: Dobro, dobro, pope, obrijaću ja tebe, ako bog da. Hoće opoziciju, a ovamo preskače udovičke plotove!
JEVREM: Jest, kod one Angeline.
SEKULIĆ: Pa onda?
MLADEN: Pa onda… čekaj, pop Vidoje, pa onda opet gospođica Danica…
JEVREM: Ama za druge govori.
MLADEN: A jest, bio je i gospodin Sreta učitelj od jutros.
SEKULIĆ: Dobro, dobro, učo, golube moj, ti i inače gučeš u mojoj fijoci!
JEVREM: Kako guče u fijoci?
SEKULIĆ: Četiri tužbe, razumeš li, četiri tužbe! Jednom detetu, za jednu zapetu, mal’ nije odvalio jedno uvo. Pa je onda, bratac moj, gađao decu tvrdo povezanim knjigama, koje mu je poslalo ministarstvo za poklanjanje dobrim đacima; pa je onda, bratac moj, pred ljudima u kafani kazao: da je gospodin ministar prosvete jedna obična profesorska stenica, i još, brate moj, svađao se sa ženom pred đacima, pa se žena pred decom pljeskala gde je stigla, a on joj javno kazao da je ona policijsko podsvojče, a ta se uvreda ima da odnosi na mene.
JEVREM: E, taj je bogme mnogo zagustio!
SEKULIĆ (Mladenu): Ko je još dolazio?
MLADEN: Kmet Sredoje, pa posle njega opet gospođica Danica.
JEVREM: Ama preskoči nju!
MLADEN: E, pa onda kmet Sredoje.
SEKULIĆ: Taj kmet ti je riba s obe strane pržena. Guta porezu kao šaran muve. Ovoliko slaninice da metneš na mišolovku pa mora doći da je lizne. S njim mi je bar lako! (Mladenu). Ima li još koji?
MLADEN: Pa to, nema više… A jes’, jutros je nešto ulazila i gazdarica.
SEKULIĆ (Jevremu): Uha, pa to cela tvoja kuća ode u opoziciju!
JEVREM: Ama nije! nego žensko, znaš kako je, mora svuda da zaviri.
SEKULIĆ (Mladenu): Dobro, dobro! Ti pazi samo i dalje pa svakog da mi zapišeš.
MLADEN: Hoću ja! (Polazi).
JEVREM: Ovaj… čekaj, Mladene. Kad je već tu, rekoh, da izmaknemo ovaj orman.
SEKULIĆ: Jest, bogme! Dobro si se setio. ’Ajde drži! (Prihvate sva trojica i odnose orman uz drugi zid). Tako. Eto vidiš! (Proviri na ključaonicu). Sad se može i osluhnuti i videti.
MLADEN (Odlazi).
SEKULIĆ: E, pa hajde sad i ja na posao. A ovaj, i ti se, gazda-Jevreme, uputi, prođi malo kroz kafane; sedni s ovim i s onim, obećaj ovom ovo a onom ono; pozdravi se i s onim s kim se i ne poznaješ. Znaš kako je, uoči izbora svi smo braća. Jednom plati kafu, drugom rakiju; jednom obećaj državnu službu, drugom da će mu se skinuti stečaj; trećem da će dobiti zajam kod okružne štedionice, četvrtom da će mu se rođak pustiti s robije. Obećaj! Obećanja bar ništa ne koštaju.
JEVREM: Jest, i sam sam to mislio.
SEKULIĆ: E, ’ajde, u zdravlje, pa na posao! (Pođe pa se vrati). Jes’, bogami, malo ne zaboravih. No, još mi se i to može desiti da zaboravim. (Vadi pet-šest neispunjenih menica iz džepa i prelistava ih, čitajući sume). Sto, dvesta, trista, četiri stotine… ’Ajd ovu od pet stotina. Deder, gazda-Jevreme, potpiši ovo!
JEVREM (zgrane se): Koje more?
SEKULIĆ: Pa ovu menicu, brate, od pet stotina dinara. Nije da kažeš hiljada, nego pet stotina. Evo i slovima piše pet stotina.
JEVREM: E, to ja neću da potpišem!
SEKULIĆ: Ama kako nećeš?
JEVREM: Tako neću! Zašto da potpišem?
SEKULIĆ: Kako, zašto? Pa je l’ hoćeš da budeš narodni poslanik ili nećeš?
JEVREM: Dobro, al’ zašto da potpišem?
SEKULIĆ: E, pa kako ti to misliš; misliš samo pljuni pa zalepi. A treba li ovaj brat da pocepa bar tri para pendžeta i bar jedne herclove? Pa onda: hoće li narod da gucne štogod ili neće? A? E, moj brate, kad bi sve to bilo besplatno, i ja bih bio narodni poslanik a ne bih tebe pustio. Deder, deder… evo ovde! (Stavlja menicu na sto i pokazuje mu gde treba da potpiše).
JEVREM (snebiva se): Ne znam šta imaju pendžeta veze sa mandatom?
SEKULIĆ: E, sinko, mandat se ne stiče glavom nego kesom i nogama. Ti pare, ja pendžeta, a narod mandat!
JEVREM (snebiva se i lomi): Znam, al’ to… (Trgne se). A, jok, neću to da potpišem!
SEKULIĆ (uzima menicu): Nemoj! (Stavlja je u džep). Meni mandat ne treba, a ne treba ni tebi, rekao bih. Onaj Jovica i onako mi dosadi govoreći mi kako bi on trebao da bude poslanik.
JEVREM (prestravljen): Zar ti je govorio, bogati?
SEKULIĆ: Jes’, još pre nedelju dana.
JEVREM: E, vidi ga, molim te, to on otišao od mene pa pravo tebi.
SEKULIĆ: Ne znam odakle je otišao, samo čovek moli i preklinje. E, ’ajd u zdravlje, gazda-Jevreme!
JEVREM: Pa, dobro, kud ćeš ti?
SEKULIĆ: Idem da gledam svoj posao! (Polazi).
JEVREM: Čekaj de… čekaj da progovorimo ko ljudi!
SEKULIĆ: O čemu da progovorimo?
JEVREM: Pa dobro, kako to može da bude: jedna pendžeta i jedni erclovi pet stotina dinara? Da kažeš da je manje…
SEKULIĆ: Pa što tako ne govoriš pa da se kao ljudi sporazumemo. Ako ti je baš toliko stalo za manje… neka bude manje. Meni je glavno da se sporazumemo, a suma je sporedna stvar… Evo, na primer, ova od četiri stotine dinara.
JEVREM (češe se za uvetom): Mnogo, brate!
SEKULIĆ: Pa dobro, ’ajd ovu od trista, a ako docnije još zatreba, ti si, hvala bogu, tu!
JEVREM (još se snebiva): Znaš, mislio sam…
SEKULIĆ (trpa mu pero u ruke): Ama nemaš ti tu šta da misliš. Neka misle oni u Beogradu kojima ti trebaš. Platiće oni to, ako ti ne platiš. Deder, deder!…
JEVREM (potpisujući nevoljno): O, brate!…
SEKULIĆ (trpa menicu u džep): E, tako, vidiš, pa da se ide na posao! U zdravlje! (Ode).