Čin 1, Scena 2: SIMA SOKIĆ, PREĐAŠNJI
SIMA (ulazi na srednja vrata): Dobar dan želim!
PAVKA: Dobar dan.
SIMA: Je li gospodin kod kuće?
DANICA: Nije.
SIMA: Hteo sam, znaš… a ti si njegova gospođa?
PAVKA: Jeste!
SIMA: Hteo sam, znaš, da ga zamolim nešto. Baš… ako hoćeš, gospođo, molim ti se, progovori mu i ti. Reci mu, kumim ga bogom, neka me ne goni toliko! I da je zašto, nego nizašto! Reci mu: dolazio Sima Sokić, onaj što ga goniš zbog žene…
PAVKA (iznenadi se): Zbog žene?… (prekrsti se). Ama šta govoriš, čoveče i prijatelju, zar te moj muž goni zbog žene?
SIMA:… Reci mu, nije čovek kriv! Jedanput-dvaput što je isprebijao ženu, to toliko. A ko će je i isprebijati ako neće muž?
PAVKA: Ja ne znam o čemu ti govoriš?
SIMA: Ama, evo šta je. Odbegla mi, znaš, žena. Veli, tučem je, a nije, bogami! Jest, digao sam ruku, nije da nisam; al’ onako dva-triput, kao što i priliči mužu; al’ nije da kažeš dušmanski. Pa ona sad kaže: dosadilo joj, i otišla od mene, kao da će negde naći bolje. Nego tako, ženska pamet! Pa otišla pravo u advokata, te tvoj gospodin tuži mene za tešku povredu i sad me goni kao vuka po planini.
PAVKA: A, to je? (Čisto joj lakne).
DANICA: Ti si pogrešio vrata. Ne sedi ovde advokat.
SIMA: Nego?
DANICA: Evo ovde, ova druga vrata. ’Odi, pokazaću ti.
PAVKA: Ama, nemoj ti da mu pokazuješ. (Simi). Evo ovde, isti hodnik, samo ona druga vrata.
SIMA: E, oprostite, ja vidio, znaš, firmu, na kući, pa mislim… Ova druga vrata, jel’?
DANICA: Jeste.
SIMA: E, hvala, oprostite! (Odlazi).