Čin 3, Scena 13: DANICA, IVKOVIĆ
DANICA (kuca na Ivkovićeva vrata).
IVKOVIĆ (skoči i odlazi vratima): Šta je to sad opet? Ko je?
DANICA: Ja sam!
IVKOVIĆ: Vi?
DANICA: Moram da govorim s vama.
IVKOVIĆ: Izvol’te, sam sam.
DANICA: Danas je velika navala sveta u kući, ne bih htela da me ko zateče kod vas, govorićemo ovako, kroz vrata.
IVKOVIĆ: Čuli ste, valjda, kako je vaš otac postupio sa mnom?
DANICA: Čula sam, al’ se to mene ništa ne tiče.
IVKOVIĆ: Zbilja? Pa ipak… roditelji?
DANICA: Kad oni imaju prava da pripadaju vladi, imam i ja prava da pripadam opoziciji.
IVKOVIĆ: Ali vaš položaj mora biti vrlo neprijatan?
DANICA: Dosad je bio, al’ sad više ne!
IVKOVIĆ: Kako?
DANICA: Stupila sam u otvorenu borbu protivu oca.
IVKOVIĆ: Vi?
DANICA: Već sam vam dva glasa pribavila, i sad radim na tome da stvorim opozicionu partiju u samoj kući.
IVKOVIĆ: To je odista mnogo od vas. Ja ne bih nikako želeo da izgleda kao da vas ja podgovaram.
DANICA: Ah, to ne!
IVKOVIĆ: Al’ ako bi vaš otac bio izabran, vaš bi se položaj pogoršao.
DANICA: A kako stoji?
IVKOVIĆ: Ja pouzdano verujem da sam pobedio, ali — policija je počinila masu nepravilnosti, a u takvim prilikama iznenađenja nisu isključena.
DANICA: I za taj slučaj ja imam plan. Kad sam se već upustila u borbu, ići ću do kraja. Boriću se kao pravi opozicionar.
IVKOVIĆ: To je vrlo muški od vas… Ali…
DANICA: Hoću da posvedočim da sam vas dostojna.
IVKOVIĆ: Al’ ne mislite valjda i posle, u braku, da ostanete tako odlučan opozicionar?
DANICA: E, to će zavisiti od vlade!
IVKOVIĆ: Recite mi svoj plan.
DANICA: Ima li otac prilike da drži još kakav govor u slučaju da bude izabran?
IVKOVIĆ: Pa… imao bi.
DANICA: Kad… gde?
IVKOVIĆ: Pa… znate već običaj kod nas: izabranome poslaniku dođe narod s muzikom pred kuću da ga pozdravi.
DANICA: A on odgovara s prozora. Jest, jest, to znam!
IVKOVIĆ: Pa?
DANICA: Neka otac s prozora vikne „Dole vlada!“
IVKOVIĆ: Ne razumem kako?
DANICA: Jeste li već spremili govor za tu priliku?
IVKOVIĆ: Opet moj govor?
DANICA: Pa da, opozicioni!
IVKOVIĆ: Čujete, to je grubo od vas, to je čak nemilosrdno…
DANICA: Kad oni prema vama mogu biti grubi i nemilosrdni…
IVKOVIĆ: Ja ne želim da vi tako daleko idete.
DANICA: Dajem vam reč da ću to grubo sredstvo upotrebiti samo u slučaju ako otac ostane pri onome što vam je rekao. Recite mi, dakle, jeste li spremili govor?
IVKOVIĆ: Ta imam nešto ovde na stolu… početak.
DANICA: Hoćete li skoro od kuće?
IVKOVIĆ: Ovoga časa.
DANICA: Ući ću u vašu sobu i prepisaću vaš govor; ostavite ga na stolu.
IVKOVIĆ: Ja ne bih bio rad da budem vaš saučesnik u toj stvari.
DANICA: Ali ne brinite kad vam kažem — neću ja stvar zloupotrebiti.
IVKOVIĆ: Dozvoliću vam samo stoga što znam izvesno da vaš otac neće biti izabran za poslanika, pa neće ni imati prilike da govori. Pa ipak zato, sešću odmah i ublažiću govor koliko god mi je to moguće.
DANICA: Dobro, pristajem!
IVKOVIĆ (seda za sto i popravlja govor).