Čin 2, Scena 13: JEVREM, SRETA
JEVREM: Nešto!
SRETA: Tako je to, dabome, kad ti je on u kući.
JEVREM: Nešto, hm, nešto! (Zatvori vrata kroz koja je Danica otišla). Eto, sad nema nikog. Molim te kao brata, uzmi ovo zvonce pa sedi, evo ovde sedi, pa da mi daš reč. Hoću baš da probam. Ne znaš kako me to muči.
SRETA: Možemo, možemo! (Sedne za sto). Čekaj prvo da postavimo svaku stvar na svoje mesto. (Meće zvonce). Tako. ’Ajd sad! Sedi ti tamo pa traži reč!
JEVREM (ode još jednom te oslušne na vratima pa se vraća i seda na stolicu prema Sreti. Ukruti se, iskašlje, ustane sa stolice i diže ruku uvis): Molim, gospodine predsedniče, za reč!
SRETA: Ama čekaj, kud si navro! Ne ide to tako! Prvo da otvorim sednicu.
JEVREM (sedne).
SRETA (ustane, silno zvoni i razdere se): Mir, mir kad vam kažem! Jeste li svi na broju?
JEVREM: Jesmo!
SRETA: Molim gospodu stenografe da se spreme. Molim gospodina sekretara odbora za molbe i žalbe da mi da poslovnik, da mi se nađe pri ruci. Molim g. g. poslanike da govore učtivo kako se ne bi dešavali sukobi. Molim galeriju da održava red. Mir kad vam kažem! (Sedne).
JEVREM (kao pre): Molim, gospodine predsedniče, za reč! (Sedne).
SRETA (dugo zvoni): Gospodo, gospodin Jevrem Prokić ima reč.