Čin 3, Scena 20: DANICA, SPIRA, SPIRINICA, PREĐAŠNJI
DANICA: Je l’ istina što mi kaže teča?
JEVREM: Jeste, vi ste propali!
DANICA: Ko je propao?
JEVREM: Vi, opozicija!
DANICA: A ko je izabran?
PAVKA: Mi smo izabrani.
JEVREM: I sad će doći narod, evo već ide narod… (Najedanput mu padne na pamet i lupi se po čelu). Narod, govor! Eto, ćaskam sa vama pa zaboravio na govor! Ama ćutite kad vam kažem… ćutite, razumete li… (Šeta uzbuđeno i smišlja govor).
SPIRINICA (Spiri nasamo): Jesi li glasao?
SPIRA: Jesam!
SPIRINICA: Za koga?
SPIRA: Pa za zeta, ali ćuti da ne čuje, jer vidiš kako je ispalo.
SPIRINICA: Pa dabome, kad si ti odmah potrčao da glasaš! Kažem ti: Spiro, počekaj da vidimo. Aja, hoće čovek da glasa!
SPIRA: Eto ti sad! Pa jesi li me ti terala na glasanje?
SPIRINICA: Pa jest, al’ ti si mogao da otežeš, nego…
JEVREM: Ama, ćutite kad vam kažem! Eto, sad mi je ispalo iz pameti i ono što sam smislio. Prosto mi ispalo, pa to ti je.
DANICA: Znaš šta, otac?
JEVREM: Ćuti kad ti kažem!
DANICA: Evo pokušala sam ja da napišem jedan govor.
JEVREM: Ti?
DANICA: Evo, pročitaj ako ne veruješ.
JEVREM (sumnjivo): A da nije nešto on to podmetnuo, pa opet: dole vlada!?
DANICA: Pročitaj slobodno, pa ako ne valja…
JEVREM (čita glasno): „Draga braćo! Poverenje iskazano mi danas jasan je izraz vaše težnje da u narodnome predstavništvu budu iskreno zastupljene vaše rodoljubive želje za dobro i napredak naše otadžbine. Primajući iz vaših ruku i iz vaših duša to poverenje, ja polazim u Beograd sa čvrstom odlukom da te vaše težnje iskreno, istrajno i odlučno zastupam!… (Vrlo zadovoljan dosadanjom sadržinom, prekinuo je čitanje i pogledao zadovoljno u Danicu). Moja krv, poslanička krv!… (Čita dalje). Na ovome svetome mestu, koje ću ja kao vaš predstavnik zauzeti…“ (Prekine, uzme Danicu za ruku i poljubi je u čelo). Bio sam ljut na tebe, ali sad ti praštam. Danas ti praštam.