Čin 3, Scena 11: JOVICA, IVKOVIĆ
JOVICA (ulazi kod Ivkovića): Dobro veče!
IVKOVIĆ: Dobro veče, gazda-Jovice!
JOVICA: Ne znam kako si ti čuo, ali meni Sima poreznik veli da smo ih premašili sa dvadeset glasova.
IVKOVIĆ: Šta je to dvadeset glasova, to se časom može da izmeni! Pa gde su ti tvoji ljudi, gazda-Jovice? Ti reče, kad si davao izjavu, da stotinu vučeš za sobom?
JOVICA: Znaš kako je, gospodine Ivkoviću, ne možeš danas ni rođenom bratu verovati. Obeća pa vrdne. Kad si s njim u četiri oka, on ovolika usta na vlast, a kada se sa vlastima pogleda u oči, on ne ume ni da zine.
IVKOVIĆ: Ama sve ja to znam, ali sam računao mnogo više na tebe. Tebe je, je li, inat doveo u našu partiju?
JOVICA: Jeste, to priznajem. Da me sad ko zapita: bi li se poturčio kad bi znao da Jevrem Prokić neće biti poslanik, i to bi pristao.
IVKOVIĆ: E, pa nije potrebno da se poturčiš, dovoljno je da potrčiš. Sad je vidiš poslednji čas. (Gleda na sat). Još malo pa će se zatvoriti kapije na opštini, i onda niko nov ne može ući. Ono što se zateklo u dvorištu glasaće. Sad, vidiš, treba ubaciti što više glasača u opštinsko dvorište. (Čuje se muzika).
JOVICA: Pa radim ja, misliš da ne radim. Eno, čuješ li, to sam ja platio muziku da ide u gornju mahalu te da otud potera svet.
DANICA (kad čuje muziku, istrči iz svoje sobe i ode na prozor pa se nasloni i gleda napolje).
IVKOVIĆ: Ne pomaže tu muzika, već razborita reč. Poći samo tamo među birače; ohrabri ih; reci im da je vlast samo toliko jaka koliko se mi bojimo; reci im da je vlast nemoćna da građanima uskrati prava koja im zakoni daju; reci im… Ta već znaš valjda toliko.
JOVICA (polazeći): Znam. Ne brini. Teško je meni bilo govoriti dok sam bio uz vladu, a sad — ne brini, umeću ja.
IVKOVIĆ (ispraćajući ga): E, pa hajde, ne gubi vremena. Nemamo kad više, poslednji je trenutak. Ako sad malaksamo, ispustićemo pobedu. (Ispraća ga i Jovica odlazi).