Čin 2, Scena 8: JEVREM, zatim IVKOVIĆ
JEVREM (vadi iz džepa novine, razvija ih, i seda da ih čita).
IVKOVIĆ: Dobar dan!
JEVREM: Gle, ti si?
IVKOVIĆ: Obećao sam doći pred podne, ali je odloženo ročište pa ja požurio.
JEVREM: Ako, mlad si pa možeš i da požuriš. A jesi li tako tačan i u agitaciji kao što si ovde?
IVKOVIĆ: Ta… radi se koliko se može.
JEVREM: Mnogo govorite, što tako mnogo govorite?
IVKOVIĆ: Kako govorimo?
JEVREM: Pa, tako, zborovi, zborovi, zborovi; ne ostavljate nijedan sokak na miru.
IVKOVIĆ: Pa i vi?
JEVREM: Jok ja! Ovi moji može biti, ali ja ne, ja volim da se ćuti i da se radi.
IVKOVIĆ: Onako ispod žita?
JEVREM: A nije nego kao vi, na talambase!
IVKOVIĆ: A zašto ne bi istinu kazali javno?
JEVREM: Ovaj… u politici se ne kaže samo istina javno, nego i neistina.
IVKOVIĆ: A to ne!
JEVREM: Pa ne kažem ti, ali ima. Ja za moga protivnika ne bih, na primer, nikad izneo tako nešto što nije istina, ali ima koji i to rade. Ima, kažu, u ponekim okruzima, pa štampaju plakate i iznesu kandidatu nešto sasvim ružno, upletu čak i familijarne stvari.
IVKOVIĆ: Voleo bih ja da ko pokuša meni izneti tako što, pa bi video kako bi se proveo.
JEVREM: Eto, kako si prgav. Nek iznosi, brate, što hoće, samo kad ti znaš da nije istina, što te se onda tiče!
IVKOVIĆ: A što da se iznosi ono što nije istina?
JEVREM: E, pa politika, borba, partija, agitacija. A posle, kad prođu izbori, kaže se lepo: ovo i ovo je bila istina, a ovo i ovo nije bila istina. Eto, i vi ste meni u vašim novinama izneli kako sam pre jedanaest godina, kad sam bio opštinski odbornik, pojeo jednogodišnju porezu.
IVKOVIĆ: Pa niste je platili?
JEVREM: Nisam, al’ to je zastarelo.
IVKOVIĆ: A vi, zar ništa bolje niste mogli izmisliti protiv mene u dopisima, nego da sam izdajnik otadžbine?
JEVREM: To bar nije ništa, to je sasvim nevino. Čim se dvojica ne trpe, onaj drugi mora biti izdajnik otadžbine. Tako je to u politici. A, posle, nemoj ti da misliš da su ti samo to izmislili, izmisliće oni tebi još nešto gore. Ne brini se, izmisliće ti!
IVKOVIĆ: Slušajte, gazda-Jevreme, ja razumem, iako ne odobravam, ova sredstva u borbi prema protivniku, ali i to mora imati svojih granica. I granica, do koje ću ja dozvoliti da me napadaju, to je moja lična čast. Ako se nje ko dotakne, verujte da će mi to krvlju platiti.
JEVREM: Uha, gde si ti otišao! Što spominješ, brate, krv; što imaš ti tu krv da mešaš, ostavi krv na miru!
IVKOVIĆ: Hoću samo da vam kažem.
JEVREM: Nemoj, brate, ni da mi kažeš. Ne volim ni da mi se kaže: krv. Najbolje je ja i ti, ovako kad smo sami, i da ne razgovaramo o politici; mi smo familija kad smo sami…
IVKOVIĆ: Pa da… Ali… dođe, vidite, tako reč.
JEVREM: Zato, vidiš, mi ne treba nikad da smo sami. (Na vratima). Danice! (Ivkoviću). Bolje da nismo sami. (Na vratimo). Danice!