Čin 2, Scena 11: SRETA, JEVREM
SRETA: Kada postavimo svaku stvar na svoje mesto, onda, pravo da ti kažem, ovaj Ivković u tvojoj kući nije baš na svome mestu.
JEVREM: Pa… jest… al’ šta ćeš, tako se desilo. (Hteo bi da se izvuče iz toga razgovora). A ima li što novo?
SRETA: More kako da nema, ugazili smo sad već duboko pa svaki čas novosti. Eto, čuo si valjda da Jovica Jerković prelazi u opoziciju.
JEVREM: Koj’?
SRETA: I da ga čuješ šta piše. (Razvija jedne novine i čita). „Do danas sam pripadao…“ (Govori). To već znaš, nego čuj samo kako svršava (Čita). „Niti ja mogu više pripadati partiji koja kandiduje za poslanike ljude koji su švercovali špiritus…“
JEVREM (plane): Ama koj’ špiritus?
SRETA: Ta onaj, de!
JEVREM (uzbuđen): Ama šta meša on špiritus u politiku? Otkud to dvoje zajedno: špiritus i politika?
SRETA: E, al’ da vidiš kako sam ja njemu odgudio.
JEVREM: Je l’ dopis?
SRETA: Dopis, dabome. Jesi li čitao koj’ put dopis sa potpisom „Rišelje“?
JEVREM: Jest!
SRETA: E, Rišelje — to sam ja!
JEVREM: Gle, molim te!
SRETA: Pa jesi li čitao dopise sa potpisom „Helgoland“?
JEVREM: Jes’!
SRETA: E, Helgoland — to sam ja!
JEVREM: Opet ti?
SRETA: O, koliko još potpisa imam ja: „Barnava“, „Herostrat“, „Golijat“, „Hadži-Đera“, „Prosper Merime“; sve su to moji potpisi.
JEVREM: Baš umeš ti to, Sreto. A jesi li mu dobro kazao?
SRETA: Kome, Jovici? Slušaj samo: „Naša nacija preboljeva jednu tešku bolest, kojoj je jedini izlaz preporod!“ To mu dođe, znaš, kao malo filozofski uvod, a posle mu, ovde dalje, opet na jedan filozofski način kažem: „Jovice, magarčino jedna, zar ti smeš da govoriš o špiritusu, kad si liferovao vojsci crknuto meso?“
JEVREM (zadovoljno): Jes’, jes’, to ti njemu, to! (Spazi mu plakate u džepu). A šta ti je to?
SRETA: Koje?
JEVREM: To crveno?
SRETA: A ovo? Pa to je ono.
JEVREM: Koje ono?
SRETA: Ono što je sastavio Sekulić, štampao sam i već se lepi po ulicama.
JEVREM (uplaši se): Ama da nije to za onoga? (Pokazuje na Ivkovićevu sobu).
SRETA: Pa jeste, za ovu ženu!
JEVREM: Uh, pobogu brate!
SRETA: Slušaj! (Razvija i čita jedan plakatić). „Sodoma i Gomora“.
JEVREM: A što te crkvene reči?
SRETA: To je samo naslov. Slušaj! (Čita). „Advokat ovdašnji, Ivković, kojega izvesne propalice i beskućnici kandiduju i za narodnog poslanika, preoteo mi je venčanu ženu i javno se s njom sastaje…“
JEVREM (prestravljen maše rukom da prestane čitati): Čekaj! (Ode do Ivkovićevih vrata i oslušne, ode i do drugih a proviri, i opet se vrati Sreti). Čitaj lakše!
SRETA (nastavlja): „… I javno se s njom sastaje naočigled celoga građanstva, a na porugu javnoga morala. I takav čovek zastupa pravdu pred sudom, i takav čovek sme da se kandiduje za narodnog poslanika! Na čast stranci koja će se i takvom perjanicom zakititi. Sima Sokić.“
JEVREM: Uh, pobogu brate, naružiste grdno čoveka!
SRETA: Naružismo, dabome. Eno, već se lepe plakate po ulicama i zbira se svet u gomilama pa čita. Ovo sam tebi doneo (Daje mu). Jedno stotinak komada da rasturiš po čaršiji.
JEVREM: Ama ko da rasturi, je l’ ja?
SRETA: Pa jes’, pošlji po tvom šegrtu po dućanima.
JEVREM: Ama zar ja? E, to neću!
SRETA: Kako nećeš?
JEVREM: Pa… ovaj… on je, brate, moj zet!
SRETA: Ako je tvoj zet, nije narodni zet; a ako hoćeš pravo da ti kažem, bolje bi bilo da nije ni tvoj zet. Odsekle su mi se noge kad sam u čaršiji čuo da ti se isprosila ćerka. Kažem Joci crevaru: Ivković je ovakav, Ivković je onakav, i već kažem mu najgore što se može reći o živom čoveku, kao što je to red prilikom agitacije; i kažem mu još: eto, zato ne treba da glasaš za njega. A on veli: pa kad je on tako rđav čovek, zašto mu Jevrem daje kćer?
JEVREM: Pa nije on tako rđav čovek!
SRETA: Pa kad nije, neka on bude poslanik. ’Ajd, neka on bude poslanik. Da glasamo svi za njega. Je l’ hoćeš?
JEVREM (češe se za uvom): Pa ono… tako je, pravo da kažeš, nego…
SRETA: Ili, ako nećeš za njega, ’ajd da glasamo za Lazu klomfera.
JEVREM: Za kakvog Lazu klomfera?
SRETA: I njegova je lista jutros potvrđena u sudu.
JEVREM: Ama kakva lista? Pa čiji je on kandidat?
SRETA: Socijalistički.
JEVREM: Pa zar i oni?
SRETA: I oni, dabome!
JEVREM: I Laza klomfer kandidat?
SRETA: Jes’!
JEVREM: E, što ne ide ne ide. Otkud on može da bude kandidat. Penje se na kuće i lemi oluke. Dođe neki stranac i vodiš ga kroz varoš da mu pokažeš znamenitosti, a Laza čuči na krovu. Stranac te, na primer, pita: ko je onaj čovek što čuči na krovu? A ti mu kažeš: to je naš narodni poslanik! Može li to da bude?
SRETA: More, ne brigaj ti brigu: neće on više nikad začučati na krovu kad čučne jedanput na poslaničku dijurnu.
JEVREM: To jeste!
SRETA: Prema tome, vidiš, sad imaš dva protivnika, pa se mora još življe raditi. Mora se pripraviti javno mnenje, i zato su, vidiš, potrebne ove plakate. Znaš li ti, molim te, šta je to javno mnenje?
JEVREM: Pa… novine.
SRETA: More jok, kakve novine! U novine dođe ono što je pečeno već. A dok se to ispeče ima vazdan posla. Treba da se zamesi u naćve, da se posoli, da naraste, da se metne u kalupe, pa na lopatu, pa u peć.
JEVREM: Pa da se ispeče.
SRETA: Da se ispeče, jest, al’ dela ga umesi ako si majstor. A znaš li ti kako se mesi javno mnenje? Još ujutru rano, čim se probudim, pa dok se opasujem, a žena mi donese čašu vode sa parčetom šećera, i kaže mi šta je čula od prija-Mace, kad je na bunaru zahitala vodu. A ne opasujem se samo ja ujutru, i ne pijem vodu sa šećerom samo ja ujutru, nego i ti, i ovaj, i onaj, i svima nama kaže po nešto žena. E, vidiš, to sve mi poberemo svaki od svoje kuće, pa ’ajd u kafanu na onu prvu kafu što se izjutra pije. Tu dođe i poštar koji je već čitao novine, tu dođe i telegrafista koji priča da na desno uvo ume da čuje internacionalne telegrame kad prolaze kroz žicu, pa tu i pisar iz načelstva koji zna šta je poverljivo došlo, pa onda tu mi svi ostali. I kako ko počne da srče kafu tako izručuje na sto sve što je čuo i sve što zna. Tako se tu na sto skupi puno novosti i mi počnemo da ih mesimo. Jedan doda soli, drugi biber, treći dolije malo vode, četvrti pospe još malo brašna da bude gušće, pa kad se rastanemo, a ono vidiš rasprši se javno mnenje u sve sokake, u sve dućane i u sve kancelarije. I onda, to ti je onda kao kad baciš mleko u vodenicu. Bukće i frkće varoški kamen od jutra do podne i melje ono što smo mi bacili pod kamen. Eto, vidiš, kako se pravi javno mnenje ako nisi znao.
JEVREM: A to sve vi kuvate tamo pred „Narodnom gostionicom“?
SRETA: Tamo, dabome! Trebalo bi i ti koji put da svratiš tamo, među nas.
JEVREM: Trebalo bi, vidim da bi trebalo, ali pravo da ti kažem nemam kad.
SRETA: Pa šta radiš po ceo dan kod kuće?
JEVREM: Brinem se… eto, to, po ceo dan se brinem.
SRETA: Šta kog đavola brineš kad mi nosimo tvoju brigu?
JEVREM: Nije za izbore, nego se brinem ako budem izabran. Znaš, otkako sam se rešio da budem narodni poslanik, a mene onako neka tuga podilazi. Nije upravo ni šala! Velika sala, pa tu klupe, pa puno ljudi, pa ministri; pa onda tu publika i narod, i svi viču, na primer… Ono kad viču svi i lako je, vičem i ja, pa eto ti. Ali tišina, brate moj, tišina na primer. Poleti muva, i cela skupština čuje zuuuc… formalna tišina. A tek predsednik uzme zvonce pa: ziminimi, ziminimi nimi nimi nim! Gospodin Jevrem Prokić ima reč! A?!
SRETA: A ti ustaneš pa govoriš.
JEVREM: Jest, govoriš, ali ti se stegne srce pa se napravi ovoličko…
SRETA: Slušaj, brate, da postavimo svaku stvar na svoje mesto. Znaš kako ti je to u skupštini: ako govoriš za vladin račun, opozicija će reći da si glupo govorio, a ako govoriš za opoziciju, vladina će stranka reći da si glupo govorio. U svakom slučaju ne gine ti da glupo govoriš, pa onda…
JEVREM (prekide ga): Ama nije to. Meni je svejedno šta ću ja da govorim, nego je ovde pitanje kako ću da govorim?
SRETA: Pa tako lepo, ustaneš pa govoriš.
JEVREM: Jest, ustaneš! A vilice ti se stegle i jezik odebljao, a suze ti naišle na oči…
SRETA: More, oslobodićeš se, polako!
JEVREM: Pa to sam, znaš, i hteo da probam, da se oslobodim.
SRETA: Kako da probaš?
JEVREM: Čekaj da vidiš. (Pogleda najpre na vrata leve sobe i zatvori ih, zaviri zatim kroz ključaonicu Ivkovićeve sobe, a zatim kuca na vrata). Danice, Danice! (Gunđa, sam za sebe). Gledaj ti, molim te, nje!