Čin 2, Scena 6: JEVREM, SPIRA, SPIRINICA
JEVREM (ostaje ukipljen, držeći još uvek pero u ruci. On uznosi obrve razmišljajući i izražavajući nezadovoljstvo. Spirinica izlazi iz sobe, za njom Spira i Pavka koja ih ispraća).
SPIRINICA: Gle, pa tu je i Jevrem! Baš dobro, mogli bi odmah da progovorimo i s njime.
SPIRA: Neka sad, drugi put ćemo.
SPIRINICA: Ama, čoveče, hoćeš li me jedanput ostaviti na miru bar jednu reč da kažem!
SPIRA: Pa kaži, brate, ali kad je vreme da se kaže!
SPIRINICA: Tebi nikad nije vreme.
SPIRA: Pa nije, dabome!
SPIRINICA: Da nisi ti takav: te nije ti danas vreme, te nije sutra, sve bi drukčije bilo. Nego takav si za svašta!
JEVREM: De, dobro, šta hoćete da mi kažete?
SPIRINICA: Pa to, zete, rešili smo ja i Spira…
SPIRA: Eto opet: „rešili smo“!
SPIRINICA: Ama, pusti me, čoveče, ako boga znaš!
PAVKA: Pa pusti ženu neka kaže!
SPIRA: E ’ajde, govori, govori!
SPIRINICA: Pa to: rešili smo ja i Spira: ti zete da budeš poslanik, a Spira predsednik opštine.
JEVREM: Pa… to može…
SPIRA: Može, al’ kad bude vreme tome.
SPIRINICA: Ama pusti čoveka neka kaže.
SPIRA: Pa to je hteo da kaže.
JEVREM: Pa jeste, to, kad bude vreme. Sad ne možemo ni da razgovaramo o tome.
SPIRINICA: To jeste. Nego kažem samo da znaš šta smo rešili! (Prilazi Pavki i govori joj poverljivo).
SPIRA (Jevremu): Kako, kako idu stvari?
JEVREM: Ta… idu… samo košta!
SPIRA: Pa košta, ali vredi.
SPIRINICA: Hoćemo li?
SPIRA: Hajde, zbogom!
PAVKA: Pa dođite! (Ispraća ih i vraća se).