Čin 1, Scena 13: JEVREM, SRETA
JEVREM (kad je gospa Marina pomenula glasače, trgne se iz rasejanosti, te čim su žene ušle u sobu, prilazi zidu i broji fotografije dotičući svaku kažiprstom. Kad naiđe Sreta on prekida): A, baš dobro!
SRETA: Dobar dan, gazda-Jevreme, kako, kako? (Uzima Jevremovu tabakeru sa stola i pravi cigaretu).
JEVREM: Ovaj… hteo sam onako, kako da ti kažem… Pa jest, to, hteo sam s tobom da progovorim malo…
SRETA: Ako, ako… a o čemu to, gazda-Jevreme?
JEVREM: Pa… kako da ti kažem… imalo bi vazda o čemu da se razgovaramo, ali ja sam hteo onako da progovorim o opštim stvarima…
SRETA: Aha, o opštim? Dobro, gazda-Jevreme; možemo, što kažeš, razgovarati i o opštim stvarima; zašto da ne razgovaramo!
JEVREM: Pa to znaš… Velim, mogli bi razgovarati, na primer, o politici… Evo, izbori su, što kažu, na pragu.
SRETA: Jest, bome, na pragu su!
JEVREM: Čujem, onako, sasvim poverljivo, da je načelnik dobio jedno pismo iz Beograda da se Ilić ne bira za poslanika.
SRETA: Gle, molim te! To nisam čuo! A zašto?
JEVREM: Oni su znaš i inače u svađi, načelnik i Ilić, pa sad oni iz Beograda pristali uz načelnika da nađu nekog mekšeg.
SRETA: Gle, molim te! A ko to tebi reče?
JEVREM: To… nemoj da me pitaš, to je poverljivo.
SRETA: Ako vala, dosta je i bilo njegovog!
JEVREM: Sasvim!
SRETA: Molim te, brate, je l’ prodade svoju kuću za sresku kancelariju? A što? Zar nije i drugi imao kuću za prodaju? Ne kažem da sam ja imao, ali, eto, da postavimo svaku stvar na svoje mesto pa da se upitamo: šta će tebi, na primer, ovolika kućerina?
JEVREM: Pa vidiš da polovinu dajem pod kiriju. Dabome da mi ne treba!
SRETA: E, pa zar nisi mogao ti da prodaš kuću državi? Mogao si, dabome! Pa onda, je l’ mu dadosmo spisak naših građana koji su na robiji? Izradi čovek pomilovanje samo svome šuraku, a nama svima šupalj nos do očiju.
JEVREM: Jes’!
SRETA: Pa onda ponamešta, brate, celu svoju familiju i zauze sva mesta, od prote do opštinskog strvodera. Ako je na opštinskom kantaru — njegov rođak, ako je pisar u opštini — njegov rođak. Pa dosta, brate, ima nas još u ovoj Srbiji koji imamo rođake za službu i rođake na robiji i kuće za prodaju! Je l’ tako?
JEVREM: Tako je! Uh, da nije iz naše partije, pa da mu podvikneš tako detaljno na zboru. Ali pusto ne ide!… Nego… ovaj… kaži ti meni, šta misliš, na primer, ko bi onako od naših mogao biti poslanik mesto njega?
SRETA: Pa kako da ti kažem, brate moj! Ako ćemo svaku stvar da postavimo na svoje mesto, on jedini što je onako malo otresit, svi ostali su nekako malo zavezani i glupi…
JEVREM: To jeste što kažeš, ostali su nekako zavezani i glupi…
SRETA: Eto, baš, ako hoćeš da počnemo od tebe…
JEVREM (grčevito prihvati): E, vidiš, Sreto, baš sam to i hteo da te pitam! Vidiš, oni iz Beograda traže mekšeg čoveka; zar ti ne nalaziš da sam ja mekši od Ilića?
SRETA (sad mu je jasno): Ja, ja, ja, ja, ja!… (Udara jezikom o nepce). Sad dakle možemo da postavimo svaku stvar na svoje mesto!
JEVREM: Ja velim… a to što kažeš… ako sam baš i zavezan malo… to onako…