Čin 3, Scena 6: PREĐAŠNJI, bez SRETE
JEVREM (Mladenu): A viču i živeo, je li? (Pavki). Čuješ li, Pavka, to je narodno oduševljenje! Jesi li čula koj put šta je to narodno oduševljenje?
PAVKA: Nisam!
JEVREM: E, eto, to je narodno oduševljenje kad gomila viče, a ne zna zašto viče.
MLADEN (nastavlja): Viču ljudi, viču deca, viče narod, viču panduri, svi viču. U kafanama, na sokaku, po dućanima, svud se iskupio svet, puno naroda, pa neki viču a poneki i šapću u gomilicama.
JEVREM: Oni što šapću to je opozicija.
SPIRINICA: Ti će valjda za onoga glasati? (Pokazuje na Ivkovićevu sobu).
SPIRA: Ti nemoj da se mešaš u politiku!
SPIRINICA: Eto ti sad opet, otkud je to politika?
SPIRA: Nego šta je?
SPIRINICA: Ovo su izbori!
MLADEN (nastavlja): Pred kafanom kod „Ujedinjenja“ svira muzika, toči se pivo, pije se…
JEVREM: Jesu li to naši što piju?
MLADEN: Naši.
JEVREM (više sebi): Opet račun!
MLADEN: … A u zemlju, pred kafanom, pobijen veliki barjak, pa čim prođe kraj kafane koji od njihovih a oni mu podvikuju: ua! I bacaju se za njim mezetom, krastavcima, jajima…
JEVREM (više sebi): A kafedžija sve to beleži!
MLADEN (nastavlja): A njini uzeli drugu muziku pa idu kroz varoš i pred Jelisijevim dućanom upalili bure od katrana, pa se iskupio svet i deca te preskaču vatru. U Tenkinoj kafani potukli se i razbili jednom glavu, ali taj nije ni naš ni njihov, nije čak ni ovdašnji. Aksentiju Matiću polupali prozore. Peru Zarića uhapsio gospodin Sekulić što je psovao vlast, Jašu Andrića istukli, ne zna se ko; Peru Mrvića jahali u gornjoj mahali. Kažu, nijedne godine nije bilo tako lepo kao ove.
JEVREM: Bože moj, što ti je to kad se narod razbudi!
PAVKA (krsti se): Prava čuda, bogami! Bog nek nam je na pomoći!
SPIRA: Nisu to čuda, Pavka, nego to ti je narodni običaj.
SPIRINICA: Ta kakav običaj, to je oduševljenje!
SPIRA: Nemoj da se mešaš kad ja govorim.
SPIRINICA: Ama, čoveče božji, valjda i ja imam prava da zinem, ne mogu tek celog veka ćutati.
SPIRA: Znam, al’ kad zineš a ti ne znaš da se zaustaviš.
JEVREM: Dosta, čekajte! Imamo mi, brate, i druga posla a ne vas da slušamo! (Mladenu). Na sad, da nosiš ovu depešu na telegraf!
MLADEN: E, pa ne mogu sad to.
JEVREM: Kako ne možeš?
MLADEN: Treba da glasam.
JEVREM: Pa jesi l’ od jutros glasao?
MLADEN: Jes’, al’ od jutros sam glasao za gospođicu, a sad za tebe, gazda.
JEVREM (zgranut): Kakvu gospođicu, marvo jedna?
MLADEN (pokazuje na Ivkovićeva vrata): Pa… za onoga…
JEVREM (hoće da ga ščepa za gušu): Za koga, bre?
MLADEN (prestravljen): Pa za zeta!
JEVREM: Za zeta? A kako si, bre, smeo za njega da glasaš?
MLADEN: Pa… molila me gospođica…
SPIRINICA: Iju!
SPIRA: Ti da ćutiš!
SPIRINICA: Pa kazala sam samo: iju!
SPIRA: Nemoj ni „iju“ da kažeš!
SPIRINICA: Pa ne mogu ja začepiti usta!
PAVKA: Eto, eto, Jevreme, šta si napravio!
JEVREM (Mladenu): Ama, zar ti moj hleb jedeš, a za drugog da glasaš? Je li, bre?
MLADEN: Molim te, gazda, da mi oprostiš ako sam nešto pogrešio. Meni je gospodin Sekulić kazao da pre podne dođem i da glasam na moje ime, a posle podne, onako predveče, kad bude najveća navala, da dođem i da glasam kao Jova Stojić, rabadžija, pošto je on otišao sa espapom u Beograd, pa da mu ne propadne glas. Pa pošto sam imao dva glasa, gospođica me okupila pa kaže: jedan daj za oca a jedan za zeta…
JEVREM: Ama kog zeta, čijeg zeta? Nije on ničiji zet, more!
MLADEN: Pa ako može da se izbriše!
JEVREM: Šta da se izbriše?
MLADEN: Pa taj glas što sam od jutros glasao.
JEVREM: Možeš tvoj nos da izbrišeš! ’Ajde do đavola! Idi pa glasaj, da bar taj drugi glas ne propadne!
MLADEN (odlazeći): Neće da propadne, kud bi propao! (Ode).