Čin 1, Scena 1: PAVKA, DANICA
PAVKA (dolazi iz desnih vrata pa kad vidi da nikog nema u sobi, odlazi vratima u dnu. Napolje): ’Odi ovamo! Čuješ li, ovamo kad ti kažem!
DANICA (ulazi).
PAVKA: Ti opet? Jesam li ti hiljadu puta kazala: neću da te vidim tamo!
DANICA: Bože, majka…!
PAVKA: Ama nemoj ti meni: „Bože, majka!“ Neću da te vidim tamo kad nemaš posla, pa to.
DANICA: Učinilo mi se da je pala saksija.
PAVKA: Pala saksija, hm! Nije nego još nešto! Što se meni ne učini da je pala saksija!
DANICA (gunđa): A, već…
PAVKA: Šta kažeš?
DANICA: Ništa!
PAVKA: Slušaj ti! Moja majka nije vukla rep za sobom, nisam ga ni ja vukla, pa ne dam ni ti da ga vučeš! Ne dam, razumeš li me…
DANICA: Bože, majka, kakav rep?
PAVKA: Nego šta, ako te uzme svet u usta?
DANICA: Eh, već svet…!
PAVKA: Svet, dabome!
DANICA: A Mica Antićeva, je l’ imala ovoliki rep, pa šta? Opet se udala!
PAVKA: Neću ja tebe s repom da udajem, razumeš li? I ne nađe drugu da mi kažeš nego Micu Antićevu! Što mi ne kažeš za Rosu Janićevu? Eto, baš krasna devojka, pa kako je prošla? Uze je svet u usta pa: au, a-u, a-u… te eno i sad sedi i broji dane.
DANICA: Broji dane zato što nema da izbroji pare, a da ima…
PAVKA: I da ima, bogami, kad svet uzme na zub!
DANICA: A po čemu ima mene svet da uzme na zub?
PAVKA: Po tome, vidiš, što ti se svaki čas čini da je pala saksija… a on mlad čovek!
DANICA: Znam, al’ ovo je drugo!
PAVKA: Po čemu drugo? Ni po čemu. Nije da kažeš da je čovek otvoreno kazao, nego tako: bila njegova tetka dva-triput, progovorila o tome, raspitivala koliko nosiš i… eto, to! Samo razgovor i ništa više. Ocu čak nisam ni govorila. Šta imam da mu govorim prazne reči.
DANICA: Nisu to prazne reči.
PAVKA: Nego šta su?
DANICA: Ja znam da nisu.
PAVKA: Ti znaš? Kazao ti valjda? Ama, ja sam kriva, niko drugi nije kriv nego ja.
DANICA: Šta imaš ti da budeš kriva?
PAVKA: To što sam se stegla kao kukavica pa hoću da uštedim. „Izdaj, Jevreme, dve sobe; nama je mnogo pet soba, što će nama pet soba!“ A eto ti sad, uselio ti se u kuću mlad čovek, a imaš devojku u kući, pa sad trljaj glavu!
DANICA: Svejedno, da nije on, uselio bi se drugi.
PAVKA: Uselio bi se, jest, al’ je mogla da se useli kakva familija. Ovako… Jesi li čula, neka popadaju sve saksije, neću. više da mi izlaziš tamo! A ne znam ni šta će mi one saksije u hodniku, uneće ih Mladen još danas u kujnu.
DANICA: Uh, saksije u kujnu!… Neko kuca. Izvol’te!