Slika 1, Scena 4: NEŠA, posle ŽIVAN
NEŠA: Šta li je taj Vule tražio ovde? Pohitao valjda da se pohvali tetki Stani kako me je oterao… (Hoda i smeši se). I ova Nera dotrčala odmah da protestuje. Tako njoj treba! Misli jamačno — gde je pomoćnik Petko udovac, a ona udovica, još mlada i lepuškasta, pa nema… taman za nju prilika: da avanzuje za gospođu pomoćnikovicu! Ali neka se ne nada; neće od tog biti ništa, pa makar Neša neprestano pisao paskvile… (Smeje se). Baš sam ih oboje dobro ošinuo! Alal mi vera! (Hoda i misli). Ala bih sad voleo da teram kakvu parnicu! Da mi je barem da naplaćujem kome staru veresiju kod opštinskoga suda… (Kao seti se). Ha, znam šta ću! Naručiću onom Dragiću „Kod konkurencije“ da mi za prvi mah, dok se i ja ne pročujem, hvata mušterije. Pa onda, sutra rano, mogu otići u Kamenicu do onoga dućandžije Pupavca. Odavno smo znanci i dobri prijatelji. Otkako je preklane otvorio tamo dućan s nekim ortakom — svega sam mu dvaput išao u goste. Može biti i Pupavac će mi naći kakva posla tamo po selima… (Pogleda na prozor). A gle, kako onaj seljak zvera! Kao da traži nekoga… Čekaj da ga upitam. (Viče kroz prozor). Hej, burazere, prijatelju!
ŽIVAN (spolja): Zoveš mene, more?
NEŠA: Tebe, brate, tebe!… Akobogda tako rano?
ŽIVAN (spolja): Vála, hoću malo do ’dvokata.
NEŠA: E? A da nećeš počem da se sudiš?
ŽIVAN (spolja): A jes’ — ja!
NEŠA: Pa svrati amo, prijatelju!… I ja sam advokat.
ŽIVAN (spolja): Ama zakona ti?… E, vála, eto me baš tebi!
NEŠA (odstupi od prozora): Aha, prva mušterija! Nešo, sad pokaži šta znaš! (Otvore se vrata i Živan promoli glavu). Uđi, brate, uđi!
ŽIVAN (ulazeći): Pomozi bog! Kako si — šta radiš?
NEŠA: Hvala bogu!… (sedne za sto, pa Živanu). Sedi, burazere!… Pa koje dobro?
ŽIVAN: Ta ono, znaš — muku ti ’namo mučimo…
NEŠA: E? A kakvu muku, brate?
ŽIVAN (sednuvši): Ama onaj pusnik, onaj Arnautin; tokorse mi prvi konšija, a bogami — ja mu nisam natrunio ni ’voliko na!… Svakad smo, vere mi, tako da se već kazati ne more — kô braća…
NEŠA: Pa šta ti učini, bolan?
ŽIVAN: Kažem ja njemu „Tvoje kerče nagrizlo moje dve ovce…“ Eto ti! Lepo nagrizlo! Jednu udavilo sasvim; drugoj, da prostiš, odgrizlo rep pa — màjka, eto ti!
NEŠA: Uh, šteta!
ŽIVAN: Zovem ga: „’Ajde, more, da se nasulimo kô ljudi; daj mi što je pravo!…“ A, bogami, svakad smo tako, kazati se već ne more — kô braća…
NEŠA (važno): Znam, znam… Pa ti bi ga sad tužio, a?
ŽIVAN: A ja!
NEŠA (važno): A odakle si ti, brate?
ŽIVAN: Pa ozgo iz Kamenice.
NEŠA: A jesi li išao kapetanu?
ŽIVAN: Eja! Išô sam, pa kapetan veli: „Nisam ja náležan; idi, veli, sudu!…“ Pa eto, vála, dođoh; ti mu, kô velim, znaš i zakonik i paragrav. A, bogami — neće ti biti krivo, eto ti!
NEŠA (za se): Kapetan ga slao opštinskom, a on misli — ovamo okružnom sudu! Vrlo dobro! (Glasno). Kako je ime tom tvom komšiji?
ŽIVAN: Aj? Veliš meni?
NEŠA: Tebi, brate, ja!… Kako je ime tvom komšiji?
ŽIVAN: Péro.
NEŠA: A kako se preziva?
ŽIVAN: Pa Kršikapa… tako se ’vamo preziva.
NEŠA: A kako je tebi ime?
ŽIVAN: Aj! Je li meni?
NEŠA: Tebi — tebi.
ŽIVAN: Zar mu i to treba?
NEŠA: Treba, dabome.
ŽIVAN: Pa ime mi je Živan.
NEŠA: A kako se prezivaš?
ŽIVAN: Je li ja?
NEŠA: Jest — ti!
ŽIVAN: Vála, prezivam se ’vamo — Keserić.
NEŠA: Pa koliko tražiš za ovce?
ŽIVAN: Vála, ja kô velim — sto groša… To samo njemu, prvi mi je konšija, a da je ko drugi… e, onda… bogami…
NEŠA (brzo): Pravo veliš!… (Sprema se bajagi da piše, pa važno i ozbiljno). Hoćeš li, brate, da ti napišem tužbu ovim (pokaže mu kaljavo pero). ili hoćeš ovim (pokaže mu drugo od žuta metala u držalji takoj istoj). zlatnim perom?
ŽIVAN (dvoumeći): Pa koje je onako bolje? Koje će mu pre dobiti?
NEŠA: Nema razgovora — zlatno!
ŽIVAN: E dela, baš mu načini tim zlatnim…
NEŠA (bajagi piše): A hoćeš li, brate, da ti teram parnicu po ovom zakoniku (pokaže mu malu knjigu). ili ćeš po ovom (pokaže mu deblji tevter od ona dva). velikom?
ŽIVAN (češka se iza vrata, dvoumeći). Vála, ja ti ne znam. Nisam ti se još nikad sudio… A koji mu je zakonik onako bolji?
NEŠA (pokazuje malu knjigu): Ovaj mali neće ti moći za pet-šest nedelja dobiti parnicu. Vidiš kolišni je; jedva potricu dosudi!… A ovaj veliki (pokaže tevter). spetljaće tog tvog Peru odmah. Možeš ga dobiti za tri-četiri dana.
ŽIVAN: Eh, eh!… Dela, bogati! Baš neka mu sudi taj veliki zakonik.
NEŠA (bajagi piše): A imaš li svedoka?
ŽIVAN: Pa ono… ima i svedoka… Eto, videla je moja Živanka… (Neša broji na prste, govoreći uza svako ime: „Jedan, dva, tri“ itd.). Video je i neki Rako, odande iz sela, pa Veso, moj kum, pa Stojan Rakin, pa Tiosava Vesina, pa video je i neki Golub Nogonja…
NEŠA (bajagi zapisuje): Šest svedoka… dosta, brate… Po talir dangube… A hoćeš i ti dangubu?
ŽIVAN: ’Oću, vála… Metni mu i dangubu, i interez, i recepis, i sve! Nek pamti poganac kad se sudio sa Živanom Keserićem!
NEŠA (bajagi napisao, pruža mu pero): Dela, brat Živane, zakrsti ovde.
ŽIVAN: Zar ja?
NEŠA: Ti, dabome! Drži za pero! (Živan prihvati za pero). Tako!
ŽIVAN: Ama, zakona ti, sve mu lepo ujduriši! Bog ti a duša ti! Od mene ti neće valiti jabuka… (Pođe). E, u zdravlju!
NEŠA (zadržava ga): Stani, brate, stani!
ŽIVAN (zastane): Oću li i ja u sud?
NEŠA: Nećeš ti u sud, nego treba da položiš ovde za tužbu, za svedoke, meni za trud…
ŽIVAN: Odista veliš? (Češka se). Pa koliko mu to treba?
NEŠA (računa): Za tužbu dukat… šest svedoka po talir kaucije… taksa sudu… svega, brate, pet dukata.
ŽIVAN: Aj?… Pet dukata. (Namrgodi se malo).
NEŠA: E, bogami, brat-Žiko, ti hoćeš da ti napišem tužbu zlatnim perom; hoćeš da ti teram parnicu po ovom velikom zakoniku… Valja to platiti! Pa onda imaš tolike svedoke — svakom treba po talir dangube… Pa sud hoće kauciju, hoće taksu… (Živan dvoumi i češka se). Što se, brate, premišljaš? Sve će to platiti taj tvoj Pero. Sud će ga nagnati da plati, samo dok mu ja podviknem iz ovog velikog zakonika! (Kucka rukom po tevteru).
ŽIVAN (brzo): E, dela, bogati! Ama baš ga nateraj, nek ti on to sve položi!
NEŠA: Aja!… Sad moraš ti položiti. Evo! (Otvori tevter i bajagi čita). „Svaki tužitelj mora položiti sudu kauciju za svedoke, dangubu“ i tako dalje… Čuješ, šta kaže ovaj veliki zakonik?
ŽIVAN (češka se): Čujem… Nego, šta ću mu, — nemam ti sad toliko. (Slegne ramenima). A bi li valjalo da ti dam malo kapare?
NEŠA (za se): Što mu drago. Bolje išta nego ništa. (Glasno). Pa možeš, brat-Žiko… Daj sad makar jedan dukat. Kusur možeš doneti sutra-preksutra. Nije velika stvar.
ŽIVAN: Ta ono, znaš, nije da rekneš… Ali eto — nema se… (Nerado vadi pare). E na ti, vála, ovaj dukat kapare — nek nosi belaj! Samo gledaj, zakona ti, da mi se to ljucki presudi.
NEŠA: O, ne beri tu brigu, čoveče!
ŽIVAN (polazeći): E u zdravlju i zbogom mi ostaj!
NEŠA: Dabogda u zdravlju!… A kad ćeš mi doneti to malo kusura?
ŽIVAN: Gledaću, vála, koliko sutra. (Za se). Baš mnogo pet dukata! (Mahne glavom). E, tako ti je to kad se teraš po sudu! (Ode).
NEŠA (zadovoljno): Sevte od boga berićet! (Pljucka po običaju u dukat i meće ga u džep, smešeći se). Ovaj mi Živan izgleda kao imućan čovek. Suviše je prost i neka dobričina. Baš kao naručen!… (Hoda i misli se). Dobro bi bilo da nađem poviše ovakih mušterija… A kako bi bilo da još danas odem u Kamenicu do moga Pupavca? Do mraka mogu stići. Ovde i onako nemam nikakva posla. Tamo barem mogu doznati kakva je ova moja prva mušterija… (Polazeći). Da se ide! Najpre ću svratiti „Kod konkurencije“ da naručim Dragiću što treba, pa onda… u Kamenicu u goste mome Vulu Pupavcu! (Ode).