Slika 5, Scena 2: PREĐAŠNJI, VULE, RANKO i ŽIVAN
PETKO (videvši ih zlovoljne): Šta je, Vule? Šta je, učo? Što ste tako kiseli, brate?
VULE (sedajući za levi sto): Ništa, gospodine! (Ranku i Živanu). Sedite da popijemo barem štogod. (Oni sedaju; on Petku). Sad stigosmo iz Kamenice…
PETKO: Bili ste valjda kod brat-Živana, je li?
VULE: Jest… (Dragiću): Daj nam po jedno posluženje… (Petku). Opet smo tražili onu prokletu kvitu.
PETKO: Pa e da, brate — nađoste li?
RANKO: Nigde, gospodine! Celu smo kuću pretresli, pa nema!…
PETKO (Živanu): Živane, jadan brate, što je nisi bolje čuvao — što? Što se zakla, bolan, brajko?
ŽIVAN (snuždeno): Ama čuvao sam, gospodine, bog je ubio! Bila mi je nóde u jandžiku!… Video je i Ranko i ’dvokat… (Pokaže na njih). Ali eto nema je nigde! (Odmahne rukama. Dragić im donese posluženje).
PETKO: Ukrali su ti je, brate, lopovi — ukrali, jakako! (Dragić ode na leva vrata).