Slika 4, Scena 9: ŽIVAN i PREĐAŠNJI
ŽIVAN: Evo, vála, baš taze! Da popijemo još po jednu… (Toči čašu).
VULE: Hvala, brat-Živane! Dosta je! Valja ići kući. Vidiš koje je već doba.
ŽIVAN: Ama, nemoj, molim te! Stići ćete i kući. (Daje mu čašu). Dela, bogati!
VULE (uzme): Dobro zdravlje i sretno viđenje! Spasaj se! (Pije).
ŽIVAN: Na spasenije Ristovo! (Naslužuje bratu) Dela i ti, Ranko, jednu!
RANKO (uzme): Dobro zdravlje, brate! Bog ti nasporio i u domu i u toru; čuvao te od svakoga zla i bede nevidovne, a ponajpre od čivitara i kaišara… (smešeći se). i dao ti malo više pameti da se odjako ne zaplećeš ludo u dugove. (Živan slegne ramenima). Spasaj mi se! (Pije).
ŽIVAN: Na spasenije, brate! (Prima čašu i hoće još da nasluži).
RANKO: Ostavi, dosta je! (Vulu). Ovo ga prekoreh malo zbog onog njegovog duga što se zadužio ovom zelenašu odavde, ovom ćifti, Pupavcu, kako li se zove! Znaš već i sam, sve sam ti pričao… (Živanu). Odmah sutra da mu daš onih petnaest dukata!
ŽIVAN: Eja! Dao sam mu ja!
RANKO (malo začuđeno): E? A kad pre?
ŽIVAN: Pa znaš, jutros dole u čaršiji — kad sam svratio onamo nekim poslom… Nađoh tamo i njega kod ’dvokata.
VULE: Kod kakvog advokata?
ŽIVAN: Pa kod onog — Neše ’dvokata. Zar ga ti ne znaš? On mi tera parnicu oko onih ovaca.
VULE: Neša!… (Za se): Ao, lupež jedan — našao i ovog čoveka da vara! (Glasno): A otkud nađe njega, bolan brajko?
ŽIVAN (začuđeno): A što, zar on ne zna zakonik?
VULE: Ama on je varalica! (Ranku). E treba ga proterati! On je bio pre dve godine pisar kod mene, pa sam ga oterao zbog njegovih ugursuzluka.
RANKO: Slušao sam već o njemu… kakav je. Samo za ovu parnicu Živanovu nisam znao ništa do onomad, a ni sad ne znam sve… Živan mi je tako zapleteno pričao da mu nisam mogao ljudski uhvatiti kraj… (Živanu). I ti si opet išao njemu! Ne rekoh li ti da se okaneš te tvoje parnice?
ŽIVAN: Ono, jesi… ali ja sam dao tolike pare! Nikad mu nisam otišao prazne ruke… Pa onda, kad god dođe vamo — svakad svrati mojoj kući.
RANKO (maše glavom): Moj Živane, ala si ti detinjast!
VULE: Jesi čuo, brat-Živane! Čim ti dođe taj Neša, a ti motku pa izjuri lolu!
ŽIVAN (čisto ne verujući): Ama odista veliš?
VULE: Odista!… Motku ti, pa goni njega napolje iz kuće! Ako ti kogod reč rekne — ja ću odgovarati.
ŽIVAN: E kad je tako, — ’oću, bogami!… (Mahne glavom). Čudim se ja što on sve veli: nema sud kad da presudi, navalili parničari, sud ’oće još svedoka, ’oće još takse, kaucije… A ono gledaj ti njegova posla! On mene vara!…
RANKO: A ovom si čivitaru, veliš, dao pare, a?
ŽIVAN: A jesam — jà.
RANKO: Jesi li uzeo od njega onu tvoju obligaciju?
ŽIVAN: Ne beše dole kod njega… Nego dao je on meni pismeno da smo se namirili.
RANKO: Ama, bog te video, čoveče! Ne rekoh li ja tebi da mu ne daješ pare u ruke dok ti ne vrati tvoju obligaciju?
ŽIVAN: More, iskao sam ja; ali oni rekoše — svejedno je, pa mi dadoše pismeno… Onaj mu je Neša napisao…
RANKO: Pa gde ti je ta hartija? Daj da vidimo!
ŽIVAN: Evo je, vala, vóde u jandžiku. (Spusti na zemlju čuturu i čašu pa ode te izvadi kvitu iz jandžika).
RANKO (maše glavom): I ti meni ništa ne kazuješ!
ŽIVAN: Ama zagovorismo se, brate, pa smetnuh s uma… (Daje mu). Evo!
RANKO (razgleda zajedno s Vulom): Vredi li ovo, Vule, kao dokaz?
VULE: Pa vredi… (Zagleda opet i nasmehne se). Dobro je što su se obojica potpisali. Ne mogu odreći potpise. (Daje Živanu). Čuvaj tu hartiju dobro! Ne puštaj je nikako iz šaka dok ti god ne vrati tvoju obligaciju!…
ŽIVAN: Ta već čuvaću ja nju, samo kad valja! (Ostavi opet u jandžik). Ne znam ti ja, brate! Niti sam se kad zaduživao ni terao po sudu… Mislim — ko ljudi su pošteni… (Uzima čuturu i naslužuje!). Dela još po jednu!
VULE: Dosta je, brat-Živane… (Ranku). Hajdemo! (Polazeći). U zdravlju, brat-Živane, i hvala ti na časti i lepom dočeku!
ŽIVAN: Na čem vála, bogati!… Niste se ljucki ni odmorili, a eto idete!
RANKO: Doći ćemo mi, Žiko, i drugi put A kamo snaha Živanka?
ŽIVAN: Tamo je ona pred kućom. Ama da ste popili još po jednu tako s nogu! (Ode, govoreći to, za njima s čuturom i čašom. Mala pauza. Dolazi Neša namrgođen i zlovoljan).