Slika 5, Scena 3: PREĐAŠNJI bez DRAGIĆA
VULE (Petku): I ja mislim, gospodine… Morao je neko ukrasti, pa dati onom kaišaru; jer otkud bi onda smeo tražiti da mu ovaj čovek plati dug i po drugi put, pa još parnicu povesti!… (Živanu). A kad si mu pre otplaćivao, zar ti nije davao nikakve kvite?
ŽIVAN (snuždeno): Nije, brate… Nosio sam mu kad deset — kad dvadeset dukata te davao nóde u dućanu… u četiri oka… Kô velim — čovek e pošten, neće uašiti…
PETKO: Ih, bolan brajko, šta si uradio! Kako bi ti njemu davao pare bez svedoka i pismena?… Slušao sam ja o tom loli, tom Pupavcu — kakav je! (Mašući glavom). Prodaje li on čivit, kloni se ti njega — kloni, brate, jakako! On će prodati i svog rođenog oca na dram — na dram prodati. Lopovi su to — lopovi, jakako!
RANKO (Živanu): Sećaš li se, čoveče, je li ti koji put dolazio kući taj kaišar — posle, pošto si se namirio s njim?
ŽIVAN: Nije nijednom… Znaš, vala bogu, nije prošlo ni tri-četiri nedelje, a on me tužio sudu!
VULE (Živanu): A ko li je terao tu parnicu? Je li sâm Pupavac ili ga je ko zastupao? Kad si odlazio u sud na ročište — jesi li video da je dolazio ko mesto njega?
ŽIVAN: Ne znam ti, brate… Mahom je on sam bio u sudu… Jednom-dva dolazio je tamo i onaj prokletnik, onaj Neša…
VULE: Neša!
PETKO: Zar ona lola? (Maše glavom). On ti je, moj brajko, i potkovao opanke — potkovao jakako!
VULE (Živanu): A sećaš li se da li je taj Neša dolazio posle tvojoj kući?
ŽIVAN: Nije… Onda samo kad ste vas dvojica ili tamo, pa kad vas ono ja ispratih i vratih se, zatekao sam ga nóde u kući sama… Otišao je odmah posle sa mnom…
VULE: Hm, to li je!… Sad sve razumem!
PETKO: Što nisi, bolan, oplavkom lolu — oplavkom, brate, jakako!
RANKO (Živanu): I ti ništa ne kazuješ!… Ćutiš, a pustio da te kaišari globe ni kriva ni dužna!… Kad si hteo da se parničiš zbog one sitnice, oko onih tvojih ovaca preklane, umeo si tražiti advokata; a sad, kad zelenaši hoće da te upropaste — nisi umeo zapitati ovog čoveka (pokaže Vula). ili barem meni kazati, pa da ti nađem koga ko bi te odbranio od napasti!…
ŽIVAN (odmahne rukom): E vidim jako da sam valio!… Ali ko se nadao da će na to izići!
RANKO: Pa šta ćeš sad, bolan brajko? Dokazati ne možeš da si mu platio. Moja se svedodžba nije primila — brat sam ti. A bilo je i dockan. U zlo doba setio si se da se pozoveš na mene i na Vula… Vule, kao jedan svedok, ne vredi. Parnicu si izgubio. Presuđeno je da platiš…
ŽIVAN: Presuđeno, na moje veliko zlo!… Vála, ni taj sud ne radi pravo…
VULE: Nije tebi, moj Živane, sud kriv! Sud sudi po zakonu. Zakon kaže: mora se platiti svaki dug kad se dokaže; a kud ćeš jačeg dokaza od pisane obligacije, koju je još i vlast potvrdila, je li?
ŽIVAN: Jest… posle sam i potvrđenje ja plaćao.
RANKO: Eto vidiš!… Pa zar je kriv sud što si ti bio lud, te si sam zapao u šake zelenašima i lopovima!…
PETKO: Lopovi, moj učo, pravo veliš — zelenaši i lopovi, brate, jakako… (Živanu). Pa, Živane, ojađeniče, šta ćemo sad, a?… Presuda je izvršna — izvršna, bolan, jakako! Sud je poslao meni da izvršim… Imaš li, jadniče, da položiš osamdeset dukata? Ja moram pisati tamo tvome kapetanu da naplati — moram, brate, jakako!
RANKO (Petku): Molim vas, gospodine, ako je ikako moguće — odgodite za nekoliko dana izvršenje! E da kakogod skrpimo novaca, da skinemo tu bedu…
VULE: Baš te i ja molim, gospodine, ako može biti — nek se pričeka još malo s izvršenjem… Grehota je da dođe čoveku doboš pred kuću — zbog takog kaišarluka.
PETKO: I jest grehota — grehota, brate, jakako!… Žao mi je, ali šta ću! Dokaza ne možete naći da se presuda obori… Izvršiti se mora — mora, jakako… (Ustaje; ustanu i ostali). Ali opet učiniću koliko mogu — hoću, brate; hoću, jakako! (Živanu). Eto ostavljam ti dvadeset dana roka, pa nađi pare — nađi, brate! Toliko smem — više ne smem. Hoće sud posle mene za vrat — hoće za vrat, jakako!… (Ostavlja pare za posluženje na sto, polazeći). Hajdemo, ćato! (Zagleda u sahat). Deset je sahati — valja ići na dužnost; valja, brate, jakako!… Zbogom! (Ode s Vidakom).