Slika 4, Scena 8: VULE i RANKO
RANKO: More Vule, hoćemo li mi kući? (Pogleda u sahat). Oho! Prošlo pet! Kad ćemo stići u varoš?
VULE: Ta možemo malo putovati i po mraku — lepo je vreme… A gde je brat Živan? Kamo ga, da se alalimo pa da idemo…
RANKO: Otišao je, čini mi se, opet u podrum s čuturom…
VULE: Dokle će već! Pili smo i odviše. Odavno se nisam ovako počastio. Tvoj brat Živan hoće baš da nas opije!
RANKO: Pa radostan što smo mu došli u goste… Otkako sam premešten za učitelja u varoš, ovo je tek drugi put kako mu dolazim. Zove me svakad: „Kamo se? Dođi! Što ne dođeš?“ A ja ti, opet, ne mogu da dospem. Imam i svog posla i brige… a i daleko je.
VULE (smešeći se): A Milka blizu!… Naravno — pođeš ovamo u Kamenicu bratu, pa te noge najedanmah odnesu u Milkinu kuću…
RANKO (smejući se): Nije zar baš tako!
VULE: E nije! Bajagi ja ne vidim… (Ozbiljno). Nego pravo imaš. Ti si momak za ženidbu, a devojka je zbilja dobra, vredna i iz čestite kuće… (Smešeći se). A hoće li skoro biti kakve proševine, a?
RANKO: Ta… Ni sam ti još ne znam.
VULE (ozbiljno): Nemoj se mnogo premišljati! Ja ti u celoj varoši ne bih mogao naći bolje prilike.
RANKO: Pa ima još vremena, Vule… Nije hitnje… (Dolazi Živan veseo s čuturom i čašom).