Slika 2, Scena 9: ŽIVAN i PREĐAŠNJI
PUPAVAC: Potvrdiše li, Žiko brate?
ŽIVAN: A potvrdiše — ja! Vidi-de valja li mu to! (Daje mu hartiju).
PUPAVAC (zagleda): Sve je u redu! (Ostavlja hartiju, pa daje pare Živanu). Evo sad tebi, rode slatki, četiri dukata! Na, i da bog da da vidiš vajdu!
ŽIVAN: E baš ti vala, gazda Vule! (Daje pare Neši). Na, bogati, pa položi tamo sudu i gledaj da mi se ono ljucki presudi.
NEŠA: Ama nemaj brige, čoveče! Sutra zorom idem pravo odavde u sud.
PUPAVAC: Baš, ćato, i ja te molim — zauzmi se za našega Žiku!
NEŠA: O, zauzeću se ja već, kao za sebe!
ŽIVAN: Eh, dela, zakona ti! Od mene ti, vála, neće biti krivo… A sad ’ajdemo ’vamo do moje kuće da popijemo koju. A moremo i večerati — što je bog dao…
NEŠA (bajagi usteže se): Neka, brat-Živane, hvala ti! Ja ću večeras biti gost ovde kod moga gazde Vula.
ŽIVAN (salećući): Ama nemoj, bogati! Baš ’ajdemo! Biće milo i mojoj Živanki. Kažem ja njoj danas, čim dođoh: „More, nema ti ’nakog ’dvokata u krstu zemlje!“… ’Ajde, zakona ti! ’Ajde i ti, gazda Vule!
PUPAVAC (Neši): Pa hajdemo, ćato, da ne kvarimo volju našem bratu Žiki! (Odlaze, umiljavajući se čisto oko Živana).
— Zavesa —