Slika 6, Scena 7: SMILJA i NERA
NERA (iziđe sleva sa Smiljom, osvrne se da ne čuje ko, pa polako i poverljivo): Ja ti kažem! Ta bi stvar bila već davno svršena da tu nije nešto drugo!
SMILJA (polako i radoznalo). Šta bi drugo bilo?! Sreten se počeo ustezati zbog one parnice, jer je Ranko još u zadruzi s bratom… To je sve!
NERA (maše glavom tako da se gotovo sva ljulja): E, moja Smiljo! Međer ti ništa ne znaš! (Vrlo poverljivo). Ja ti kažem — svemu je kriva ova Stana… Istina, kuma ti je, ali što jest — jest. Evo moje glave ako tu ne bude njenih vradžbina i čínî!
SMILJA (začuđeno): Kakvih čínî, bog s tobom!
NERA: Zar ti to ne znaš?… Pa Stana drži sigurno, kao u vosku, da će udati njenu Dragu za gospodina Ranka.
SMILJA: Odista veliš?
NERA: Ja ti kažem… Ona se samo pred tobom čini nevešta, da se ti ne bi setila. Nemoj da ti bude krivo, kuma ti je; ali što jest — jest… Ona je odavno udarila u čîni. Ja sam svojim očima videla kako je na Ivanjdan, pre sunca, obesila venac Ranku na prozor. A znaš li ti šta je bilo u tom vencu? Misliš — ivanjsko cveće? Bože sačuvaj!… (Poverljivo). Sve sâm srcepuc i okoločêp!
SMILJA (čudeći se): Ne može biti!
NERA: Ja ti kažem!… (Smešeći se). Ta zaboga njezina Draga nosi jednako uza se krilo slepoga miša, probušeno vretenom!
SMILJA (kao gore): Ženo, pomakni se s tog mesta!
NERA: Ja ti kažem!… Nemoj da ti bude krivo, kuma ti je; ali što jest — jest! Ta sorta živi o samim vradžbinama i činima. Eno ona njena sestra, ona raspuštenica, zaludi onako krasna čoveka! Šta ti nije činila! I kupala se usred ponoći, u gluvo doba, na omaji pod Golubovom vodenicom, i davala mu da jede sve neke šuplje kolačiće… Posle se rastavi s njim; ali mu učini te se čovek propi, kao niko njegov!
SMILJA: Znam! Sad siromah ne valja vi bogu ni ljudma!
NERA (maše glavom): E, teško njemu!… (Vrlo poverljivo). Pa tako i Stana misli da usreći kćer činima… (Smeje se). Volela bih nego bogzna šta, kad bi joj se to kakogod izmaklo! Ćuti — evo je! (Dolazi Stana sleva i donosi tri kafe na poslužavniku).