Slika 4, Scena 10: NEŠA, posle ŽIVAN
NEŠA (jetko odahne): Ao, Pupavče, ovo ti neću zaboraviti!… (Hoda ljutito). Kad pođosmo jutros iz čaršije ovamo, on mi se jednako uz put prenemaže: „Ćato, brate, prijatelju! Danas si moj gost. Naručiću u mehani fini ručak!…“ Čim dođosmo, otidosmo odmah u sresku kuću te potvrdismo punomoćije. Posle svratismo i u mehanu. Ja, gladan kao kurjak, čekam hoće li što biti od tog njegovog „finog“ ručka. Spomenuh mu dva-tri puta… On ništa — čini se i nevešt! Jedva, u zlo doba, poruči mi čokanj rakije, pa se tek izvuče i ode nekud… Meni se već smuči od gladi! Daj, rekoh, da odem do Živana, e da se kod njega malo prihvatim… Sad eto i on iziđe nekud s onim advokatom i njegovim bratom. (Namrgodi se). Ne volim što se taj advokat počeo dovlačiti ovamo. (Hoda i osmehne se usiljeno). Od jutros mi nešto sve pošlo natraške! Svratih kod Nere — svadih se s njom; htedosmo oči iskopati jedno drugome. Dođoh ovamo — Pupavac me ostavi bez ručka. Ali, ako Neša bude živ — iskijaće oni to!… (Osvrće se i hvata se za trbuh). Uh, uh, ala čupa! Ne pamtim da sam ikad bio ovako gladan… Ao, Pupavče, Pupavče! Vratiću ja tebi kad-tad jedno „fino“ žao za sramotu! (Razgleda po sobi). Da mi je barem naći malo hleba dok taj Živan ne dođe… Nema ništa! (Mršti se). Bog s nama, kako me čupa! Kao da me neko para nožem po trbuhu!… Uh, čini mi se, sad bih izeo… (spazi jandžik o zidu) i ovaj jandžik! Čekaj da vidim, neće li biti što u njemu: Kakvo parčence pogače ili makar proje… (Zaviri u jandžik). Aja — ništa! Samo kresivo i nekaka hartija. (Izvadi kvitu i zagleda). Gle! Ona jutrošnja kvita što mu je dao Pupavac! (Smeje se). Šta sam tražio, pa šta nađoh!… (Zagleda). Kad bih nešto hteo, mogao bih s ovom hartijom načiniti malo posla Pupavcu… Ko zna, možda bih se naplatio i za ovaj današnji ručak. (Pođe da ostavi kvitu u jandžik, ali se priseti i vrati se). Hm! O tom bi se moglo još promisliti! (Izvadi beležnicu, metne u nju kvitu i ostavi u svoj džep). Neka je zasad ovde… (Osvrće se). Uh!… Ama šta radi vazdan taj Živan!… (Dolazi Živan; on ga presreta ljubazno). O, Žiko, brate slatki, gde si ti!… Eto ja ušao ovde kao u svoju kuću… Kako Živanka!… Kako ti?… Šta rade deca, a?
ŽIVAN (hladno). Pa dobro, vála bogu!… A otkud ti vóde?
NEŠA (ljubazno): Dođoh, Žiko rode, kastile da ti kažem… (Bajagi poverljivo). Sud će ovo dana zvati sve tvoje svedoke na suočenje… Trčao sam ti kao Tatarin — samo da ti to kažem… Nisam, čoveče, dospeo ni da ručam…
ŽIVAN (čini se nevešt): Pa šta ćeš… Daleko je… Dobro si, vala, i stigao…
NEŠA (zabezeknut, za se): Šta je sad?… (Glasno). Ama, Žiko-brate, baš sam ti ogladneo kao vuk!…
ŽIVAN (nemarno): E da si počem došao ranije… Baš otoič tu užinaše moj brat Ranko i onaj Vule, (s naglaskom). pravi ’dvokat!…
NEŠA (za se): Aha! Sad razumem!
ŽIVAN: Mogo si, vála, i ti lepo s njima. A sad, bogami, Živanka mi ode ovcama… vatra zapretana… A, čini mi se — nema ni leba umešena…
NEŠA (za se): Ao, šeretu seljački!
ŽIVAN: Aj, veliš meni?
NEŠA (zabašuruje): Ništa, brate, ništa!… Htedoh ti reći da će sud ovo dana dozvati na suočenje i tvog parničara Peru…
ŽIVAN (nemarno): Vala, svejedno… kako mu drago…
NEŠA (začuđeno): Šta?! Nećeš zar odustati od parnice?
ŽIVAN: Vala, sudio sam se dosta, ako je za vajdu, a i dao sam dosta…
NEŠA (brzo): Nemoj budaliti, čoveče! Sve će to tebi platiti tvoj parničar!
ŽIVAN (nemarno): Džaba mu, vala… neka ga nosi belaj…
NEŠA: E, to mi je krivo, brat-Živane! Ja potegao čak ovamo… a ti hoćeš da odustaneš!… Nisam ni ručao…
ŽIVAN (bajagi začuđeno): Ama odista veliš?… Baš mi je žao što nisi stigao malo ranije! Sad mi eto čeljade nije kod kuće… A i meni valja sići dole do njive… (Polazeći). ’Ajde, možemo zajedno donekle, ako ’oćeš?
NEŠA (za se): I ovde ništa! Moram gladan pešačiti čak u varoš!
ŽIVAN: Da znaš, more, šta sam posejao kukuruza! Začudićeš se dok vidiš! (Izlazi).
NEŠA: Odista veliš?! (Za se). Lukavi geače, ovo ti neću zaboraviti! (Odlazi namrgođen i okunjen za Živanom).
— Zavesa —