Slika 5, Scena 1: PETKO, VIDAK pa DRAGIĆ
PETKO (ulazi s Vidakom na vrata u začelju): Jakako! Praktikant treba da dođe u sedam — u sedam praktikant. Najmlađi je, pa treba da se preporuči, — treba, jakako! Pisar u osam — ukazni je… može u osam, može, jakako!
VIDAK (učtivo): A gospodin sekretar?
PETKO: Sekretar, brate, u devet!… On je šef kancelarije — može u devet, jakako!… (Vadi sahat). Pomoćnik u deset — u deset pomoćnik… (Pogleda pa mu pokaže). A sad je pola deset — eto pola… nema više.
VIDAK: A gospodin načelnik?
PETKO: Načelnik je, brate, načelnik!… On može u jedanaest, u dvanaest… može kad hoće… A može i da ne dođe nikako — kao što i čini počesto ovaj naš… Stariji je, brate, stariji — jakako!… (Sedne za desni sto). Dede, domaši mi te novine, pa sedi i ti… sedi, brate! Možeš sa svojim starijim — jakako!
VIDAK (priđe stolu gde su novine). Koje ćete, gospodine?
PETKO: Zvanične — zvanične mi daj!… Druge ne čitam. Lažu, brate, mnogo lažu — jakako!
VIDAK (doda mu novine): Evo izvol’te! (Sedne i on za sto).
PETKO (kuca u sto): Dete! Momče!
DRAGIĆ (iznutra): Sad! Sad!
PETKO (razvija novine ozbiljno): Daj, brate, da vidimo novije vesti — novije najpre… (Čita). „Kao što piše Pol Kor iz Berlina, Bizmark se prekjuče vratio s puta; on se ovom prilikom sastajao s knezom Gorčakovom…“ (Mrmlja dalje poluglasno, pa Vidaku). Tu ima nešto! Nešto se kuva — kuva, brate, jakako!
VIDAK (pravi se ozbiljan): Na svaki način tu se kuva nešto… (Radoznalo). A, molim vas, ko je taj Pol Kor što piše iz Berlina?
PETKO (pogleda ga preko novina): Pa ministar nemački, brate — ministar! Piše eto o Bizmarku u novine — o svom starijem piše, jakako! (Dolazi Dragić sleva, pa brzo ode za kelneraj da spremi posluženje).
VIDAK: Vidite, i ja sam to odmah pomislio!
PETKO (čita dalje): „Istom listu javljaju iz Petrograda da su opet pre nekoliko dana pozatvarani neki smutljivci i paskvilanti…“ (Sveteći se). Aha! Tako, tako! Hoće Rus — hoće, jakako!
VIDAK (čudeći se): I tih nesretnika ima baš svud!
PETKO: Ima, brate, ima — jakako! I ovuda ih ima… Svi treba dobro da motrimo na njih — i ti, i ja, i svi… svi, jakako! (Dragić donosi na poslužavniku slatko, vodu, dve kafe i dve rakije i meće pred njih).
DRAGIĆ: Izvol’te!
PETKO (nastavlja malo u vatri): Ovo, brate, ne valja — ništa ne valja!
DRAGIĆ (zabezekne se): Pa kad ne valja, gospodine, ja ću doneti taze… (Hoće da uzme poslužavnik).
PETKO (Dragiću): Neka, brate, neka! Ne velim tebi!… (Dragić ode za kelneraj; on nastavi). Svaki ti đavo tumara ovuda — ovuda, jakako! Pa barem da sede s mirom, hajde de!… Ali, brate, (malo tiše). svaki čas piskaraju i podmeću paskvile te grde za praboga mirne ljude — grde ni krive ni dužne, brate! Ovaj naš načelnik ništa! Čini se svemu nevešt… Ali sad ga ja zastupam — načelnika zastupam, jakako!… Ko mi god tumara ovuda — ja ću njega u haps! Ko nema pasoša — u haps! Ko je bez zanimanja, u haps — u haps, brate, jakako! Dok načelnik ne dođe s osustva i dok ga ja zastupam, tako ću ja njih, jakako! (Polako). Danas ćeš otići do kmeta, pa ga opet opomeni — opomeni ga, brate, da strogo naredi: nek patrola kupi noću svaku hartiju, svaku gde se god nađe,pa nek donese pravo meni… meni, jakako.
VIDAK: Hoću, gospodine… (Radoznalo). Ama ko li podmeće svaki čas te paskvile?
PETKO (namrgodi se): Pa onaj Neša, ona lola, brate — lola, jakako!
VIDAK: Znate li zacelo?
PETKO: Niko drugi, nego on — niko, brate!… (Preteći). Ako li ga, bog do sad uhvatim, odmah ću ga proterati — proterati, brate, jakako!
VIDAK (radoznalo): Ama što li je jednako zaokupio i onu udovicu Neru?
PETKO (iskašljuje se da zabašuri). A lola, brate, lola… Zaokupio je eto i mene — zaokupio, jakako!… (Za se). O, dok li ga samo uhvatim! (Dolazi Vule, Ranko i Živan).