Slika 9, Scena 1: RANKO i ŽIVAN
RANKO (izlazi sa Živanom iz leve sobe, polako): Ti moraš platiti osamdeset, je li?
ŽIVAN: Ravno osamdeset… A valja da će biti još što za taksu sudu…
RANKO (daje mu zamotuljak): Evo tebi osamdeset dukata, pa otidi odmah posle ručka tu u načelstvo — te položi…
ŽIVAN (uzima): A zar neću odneti gore — našem kapetanu?
RANKO: Nećeš… Presuda je tu u načelstvu. Kapetanu još nije poslata… Kazaćeš — nek te prijave pomoćniku. Podaj njemu pare u ruke… On će ti već kazati, ako ustreba još štogod, pa ćemo i to iskusurati.
ŽIVAN (ostavlja zamotuljak u nedra): E bog ti dao, brate! Vala, čini mi se… svanulo mi je — eto ti!
RANKO: More, zahvali ti tvom novom prijatelju, a mom tastu Sreti! Maločas tamo (pokvase u sobu levo). opazi da si veoma neveseo i karli, pa me izazva nasamo i sam mi to dade, da skineš brigu s vrata… (Savetujući). Čuvaj se odsad, kao žive vatre, da te opet ne dokopa kakav zelenaš u ruke! Bolje ti je da nemaš soli u kući nego da se i jednu paru zadužiš tim lopovima.
ŽIVAN (veseo): Nikad, brate, ni doveka! More, kad ja samo otarasih ovu bedu s vrata; odjako se, bȅli, neće niko pováliti da je zadužio Živana iz Kamenice… (Dolaze Vule i Sreten iz leve sobe).