Poglavlje 15: O božjoj kazni zbog grehova naših, šta se zbivalo kod Srba ili Rašana
Srpski kralj koji se zvao Milutin, od roda prvoga srpskoga kralja Uroša, dao je bio da se oslepi sin njegov po imenu Stevan. Ovaj je pak po smrti oca svojega nekako progledao s božjim dopuštenjem i imao je isto tako sina po imenu Stevana1. Ovaj njegov (tj. Milutinov) sin, skupivši vojsku, krenuo je u bugarsku zemlju na bugarskoga cara po imenu Dimitrija i prispeo je do jedne vode u bugarskoj zemlji koja se zove Iskar i ulogorio se s ove strane sa čitavom vojskom.
Prispeo je isto tako i bugarski car sa svom svojom silom.
Obojica su bili bogobojažljivi. I počeo je bugarski car s one strane vode uz velike izdatke da gradi crkvu u ime Spasitelja, a kralj Stevan je, ne žaleći novce, s ove strane vode počeo graditi drugu posvećenu Vavedenju Majke božje u hram. A zidajući ove crkve, mirno su među sobom pregovarali bez prolivanja krvi. Ove crkve i do dana današnjega čitave stoje.
Sin srpskoga kralja, skupivši vojsku bez očeva znanja, prebrodivši preko one vode, udari na bugarskoga cara i pobedivši čitavu njegovu vojsku, njega samoga uhvati i dovede ocu svome, kralju raškome2.
Kad vide raški kralj tako neplemenito delo svoga sina, vrlo se rastuži, primi cara veoma uljudno, a kada su bili za ručkom, posadi ga kralj iznad sebe, kao što pripada caru.
A tu dođe pred njih kraljevski sin, držeći u ruci buzdovan i reče ocu svome:
„Nije pravo da neprijatelja svoga iznad sebe posađuješ.“
A onda udari cara buzdovanom da je na mestu umro.
Sneveselivši se veoma, otac dade da se car s počašću odveze do groblja u gradu koji se zove Trnovo i odmah se tužno nazad vrati u srpsku zemlju, ne hoteći da zauzima bugarsko carstvo zbog toga nedostojnog dela koje je od njegovoga sina poteklo.
Posle toga su došla gospoda bugarska tražeći i moleći kralja da ih primi i da bude njihov gospodar. Kralj to učini. A sin, bojeći se oca svojega, mada mu otac nikakvo zlo nije smišljao, ode u arbanašku zemlju.
Kralj je tada otišao u jedan grad koji se zove Zvečan, a sin njegov dođe u zemlju kradomice, tako da niko o njemu nije znao, i prokravši se do ložnice, oca svoga zadavi.
Otac njegov progovori, rekavši:
„Čuj, nebo, počuj, zemljo: otac me je oslepio, a sin me je zadavio.“
Kralj je sahranjen, kao što je i bilo pravo, u manastiru koji se zove Dečani.
A posle njega je onaj sin njegov Stevan bio kralj srpski i car bugarski, ali je njegova vladavina bila veoma nemirna zbog njegovih neblagorodnih dela. Zato je poslao izaslanike patrijarhu, mitropolitima3 i kaluđerima u Svetu Goru reda svetoga Vasilija, tražeći i moleći u ime Gospoda Boga da se za nj mole i da mu savetuju kakvo bi ispaštanje imao da primi.
Oni mu odgovoriše:
„Ne možemo ti drugi savet dati, već se vrati Gospodu Bogu i ispaštaj za grehe svoje, a što sam sebi učiniš, zahvalnije će biti Bogu i korisnije duši tvojoj, nego da naređuješ da se zidaju crkve ili da se mnoge molitve čitaju; jer Gospod Bog je milostiv prema onima koji ga iskreno ljube i prizivaju.“
Čuvši od duhovnika ove stvari, car ode u onaj manastir gde je ležao njegov otac, gorko plačući i kajući se; došavši do manastira na trista stopa, dade da se namesti čist krst pokraj puta, a sam je išao i puzio na golim kolenima sve do očeva groba, plačući, ridajući i govoreći: „Oprosti mi, moj mili gospodaru oče.“
Videći gospoda takvu žalost, podigoše ga i izvedoše napolje i ne dadoše mu više da dolazi tamo. Za to pokajanje sagradio je trideset manastira velikih i malih i uvek je živeo u velikoj pobožnosti i deleći milostinju.
Njegov otac je posle devet godina proglašen za sveca i mnoga čuda čini sve do današnjega dana. Videći to, poganici ostaviše ovaj manastir na miru.
Njegov sin koji ga je udavio potom je umro, a posle njega je ostao sin njegov Stevan Uroš, koji je loše upravljao carstvom: zbog greha oca njegova Gospod Bog mu je oduzeo razum, jer napustivši verne zaslužne sluge, on se prikloni novima i nevernima, koji ga pak prozvaše Ludi Uroš. On je takođe bio dao dvojici braće čitavu carevinu bugarskoga cara i bio je u ovim zemljama takav običaj da nijedan čovek osim cara, kralja ili kneževa nije nosio crvene čizme. A car Groš je dao ovoj braći crvene čizme. Videći oni ovu čast i privrženost bugarske zemlje, usprotiviše se caru. A kad im on poruči da dođu k njemu, ovako mu odgovoriše:
„Dao si nam crvene čizme koje nam nećeš brzo i lako svući.“ A uz to je i bugarska zemlja bila njima naklonjena zbog dela careva oca4.
A posle toga je turski car Murat došao i opseo Jedrene.
I dođoše vesti u rašku zemlju caru Urošu Ludome da je opsednuto Jedrene. Ovaj se s velikom silom spremao protiv Turaka da spasava Jedrene. A kad dođe u zemlju Konstantinovu, on se utabori na polju Žegligovu. Tu vide u snu kao da je došao anđeo k njemu i uzeo sablju iz njegovih ruku i dao je Turcima. A kad on vide takvo čudo, ostade toga dana s vojskom na tome polju, a onda sam ode jednome pustinjaku usred gora. Pričajući mu o tome viđenju i ispovedavši mu se, reče:
„Bojim se očinskoga greha.“
Odgovori mu pustinjak:
„Greh oca tvoga pokazaće se na četvrtom kolenu.“
Jer nije hteo da ga rastužuje. I tako je pravo od ovoga pustinjaka car krenuo ka Jedrenu da ga spasava. A kad je bio četiri milje od Jedrena, onda ona dva brata kojima je bio poverio bugarsko carstvo protiv svoga gospodara pređoše Turčinu i njemu se pokoriše.
Mada je car Uroš imao veliku silu, Gospod Bog mu je oduzeo razum. On nije gledao na neprijatelja nego samo na svoju silu. Kad turski car vide u njegovoj vojsci veliki nered, odstupivši od varoši, krenu sa svom silom na njega i porazivši njegovu stražu, krenu dalje sve do vojske, i tako zateče Uroša pod šatorom, gde bi ubijen5 kao i mnogi drugi pored njega. A sva ostala njegova vojska potučena je do nogu, pa se ovo mesto sve do dana današnjega zove Raško uništenje.
Posle su ona dva brata, koji su bili protiv svoga gospodara, bili bogato obdareni od turskoga cara po njihovoj zasluzi, jer je naredio da im se glave odseku.
I tako, osvojivši Jedrene, turski car zauze čitavu bugarsku zemlju bez ikakve smetnje, ali je tamo ipak ostao jedan knez.
Napomene
- Stefana Dušana.
- Ovo je verovatno neko tamno sećanje na bitku kod Velbužda.
- Aluzija na anatemu koju je grčki patrijarh bacio na Dušana.
- Cela ova priča nema nikakvog istorijskog osnova.
- Sin Dušanov Uroš umro je prirodnom smrću. Pisac je ovde očevidno pomešao Uroša sa Uglješom Mrnjavčevićem.