Poglavlje 34: O primirju bosanskoga kralja
Tako je kralj Tomaš tražio od cara primirje na petnaest godina.
A tada je car poslao po ljude, da svi budu gotovi i da dođu u Jedrene, i niko nije znao kuda će s tim ljudima okrenuti. Tako su bosanski poslanici morali čekati odgovor, ne znajući šta se dešava sve dotle dok čitava vojska nije bila gotova.
A u to vreme desilo mi se da sam ušao u jednu zasvođenu odaju u kojoj je bilo dvorsko blago, i to zato što je mome mlađem bratu bila poverena ta odaja: da odatle nikuda ne odlazi. I tako, pošto mu je teško bilo samome, poslao je po mene da k njemu dođem. I ja bez odugovlačenja pođem k njemu.
A odmah posle mene dva gospodina, savetnika carska, Mahmutpaša i Isakpaša, dođoše isto tako u onu odaju, i to samo njih dvojica. I ugledavši ih, moj brat mi to reče. A ja pak, ne mogući izići a da me ne vide, ostadoh među sanducima. A kad dođoše, moj brat im prostre ćilime. I tu sedoše jedan pored drugoga i počeše se savetovati što se tiče bosanskoga kralja. Reče Mahmutpaša:
„Šta da radimo? Kakav odgovor da damo bosanskome kralju.“
Odgovori Isaklaša:
„Ništa više, nego mu dajmo primirje, a sami se krenimo za njima, jer inače bosansku zemlju ne bismo mogli osvojiti, zato što je zemlja planinska, a k tome će imati ugarskoga kralja u pomoći, Hrvate i druge gospodare, i tako će se osigurati da mu se posle ništa neće moći učiniti. Pa zato dajmo im primirje, da bi mogli otputovati u subotu, a mi ćemo za njima krenuti u sredu sve do Sitnice blizu Bosne. A niko neće znati na koju stranu će se odatle car okrenuti.“
I pošto su tako svoje savetovanje zaključili i izišli da odu caru, i ja sam takođe izišao za njima.
Sutradan ujutru utvrđeno je bilo bosanskim poslanicima da se primirje potpuno i verno održava za petnaest godina.
A ja odoh sutradan, u petak, u njihov stan i rekoh im:
„Gospodo draga, imate li s carem primirje ili nemate.“
Oni odgovoriše:
„Zahvaljujemo Gospodu Bogu, jer smo dobili sve što smo hteli.“
A ja im rekoh:
„Tako mi Boga, kažem vam da vi nemate nikakvoga primirja.“
Stariji htede od mene više da sazna, ali mu ne dade mlađi, misleći da ja zbijam šalu.
I zapitah ih:
„Kojega ćete dana poći odavde.“
Oni rekoše:
„Ako Bog da, u subotu ujutru.“
A ja njima rekoh:
„A mi ćemo za vama, ako Bog da, u sredu, sve do Bosne. Ovo vam govorim kao sigurnu stvar, i zapamtite ove moje reči i sećajte ih se, jer sam ja isto tako hrišćanin kao i vi.“
Oni se na to nasmejaše.
A ja onda odoh od njih.
Na onom istom savetovanju među onim pašama zaključeno je bilo i ovo: čim car iziđe iz Jedrena, odmah da bude posečen trapezuntski car. I tako se odmah i desilo: mi smo krenuli na put u sredu, a car je u petak pogubljen.
A mi smo išli sve do Bosne. I prispeli smo u jednu zemlju bosanskoga kneza koji se zvao Kovačević, i iznenadno napadnut, pokorio se caru. A car je potom naredio da se ovaj pogubi. A onda je krenuo u kraljevsku zemlju i opkolio je najpre grad Bobovac. Sa sobom nije imao topova, pa je naredio da se odmah pred gradom liju i ovim topovima je osvojio grad.
A poslanike, koji su putovali po primirje, tu smo našli i govorili su sa mnom, sećajući se onih ranijih razgovora, ali je već bilo kasno.
Pošto car posede grad, krenusmo ka Jajcu, a zbog brzine posla napred Mahmutpašu sa dvadeset hiljada konjanika ne bi li mogli kralja Tomaša negde iznenaditi u kojem gradu, jer je čuo da ovaj nikakvih pratilaca nema pri sebi. A on, znajući već o Turcima, mučio se, jadnik, i noću i danju ne bi li mogao što je moguće brže skupiti malo ljudi. I tako dođe u grad zvani Ključ, hoteći da tu malo u podne otpočine. Ali u tom najednom Turci stigoše u ovaj grad. I jurili su oko grada, ne znajući da je tu kralj Tomaš bio. Dok ne istrča iz grada jedan lupež i ne ispriča Turcima za kolač, da je kralj u tome gradu.
Kad to ču Mahmutpaša, opkoli grad, a sutradan nagovoriše kralja da iziđe iz grada dole, zaklinjući se nad knjigama od sapuna kako njegovoj glavi ništa neće biti.
Potom car Muhamed stiže u Jajce. Pred njega dovedoše kralja s jednim njegovim prijateljem. Kad videše tada vojnici koji su bili u gradu da je njihov gospodar sužanj, pokoriše se Turcima. I posevši grad, car naredi da se kralj samdrugi poseče, a onda zauze čitavu njegovu zemlju.
Posevši grad, car krenu nazad u svoju prestonicu, a mene tu ostavi u jednom gradu zvanom Zvečaj, nedaleko od Jajca, i dade mi pedeset janičara za posedanje grada i platu za pola godine za svakoga, a i drugih Turaka sam imao oko tridesetak za pomoć.
A kad car napusti zemlju, kralj Matija1, ne oklevajući, s jeseni stiže u Bosnu i opkoli Jajce, a isto tako i Zvečaj, u kojem sam ja bio. A Bošnjaci, koji su se bili Turcima pokorili a ipak s Turcima živeli u gradu i varoši, utvrdiše se u jednoj kuli na kojoj je bila istaknuta turska zastava. I utvrdivši se tako, pokorili su Turke i bacili zastavu dole, a Turke su tukli. Videći to, Ugri pristupiše hitro i smelo onoj kuli i uđoše u varoš, pa su se i u varoši utvrdili. Turci su pobegli u grad i zatvorili se.
A kralj Matija ostade tamo, kod Jajca, osam nedelja, napadajući ih, a drugu vojsku posla s topovima na Zvečaj, napadajući ga. Zidovi su na ovome gradu bili veoma slabi, a k tome su bili tako rušeni da smo uvek noću radili, popravljajući ih ponovo. I tako smo se dugo držali dok najpre grad Jajce nije bio osvojen. A kad ga Matija zauze po dogovoru, krete ka svojima u Zvečaj i mi smo se morali pokoriti. I tako, koliko god je bilo Turaka na Jajcu i Zvečaju malo ih se u Tursku vratilo, jer je Matija želeo da ih ima pri sebi. A ja sam hvalio Gospoda Boga što sam se časno iz tamnice vratio među hrišćane.
Osvojio je tada Matija Jajce i Zvečaj. A u to vreme Bosnom je upravljao jedan vojvoda Muhamed Mumjatović, a umesto njega u Jajcu je bio njegov činovnik po imenu Jusuf Haramibaša, a ovaj je bio ostao kod kralja Matije sa mnom i sa drugim Turcima.
Napomene
- Matijaš Korvin (1443—1490), sin Janka Hunjadija, kao mađarski kralj bio je dobar vojskovođa i uspešno ratovao protiv Turaka.