Poglavlje 22: O caru Muratu, šta je s njim posle bilo
Turski car se stideo što nije bio u ovome više opisanome boju. Ostavivši carstvo i čitavu vladavinu sinu svome Muhamedu, on iz velike tuge sam stupi u kaluđere, koji se nazivaju derviši. Ovi su kao kod nas monasi. Njihova bogomolja naziva se medresa, kao što je kod nas manastir. I oni imaju ovakav propis: idu nagi i bosi, a nemaju na sebi ništa drugo osim jelenske kože, ili kože od kakvih drugih zveri. A poneki imaju odeću od abajlije, pravljenu po njihovom običaju. Opasuju se železnim lancima unakrsno, idu gologlavi, rasplodne udove imaju okovane u gvožđe, ognjem se peku po rukama i britvama se seku; a u čemu idu u tome i spavaju; ne piju vino niti ikakvo piće; nikad nemaju ništa za obed, uvek isprose, a što im od ručka ostane, ubogima za sobom razdaju. A isto to čine i za večeru. I nikada nemaju ništa svoje, već samo idu po gradovima kao zanesenjaci, a svakoga dana o večernjoj molitvi igraju, hodajući u krug, stavivši jedan drugome ruke na rame klimajući glavama podskakujući nogama i vičući iz svega glasa: La ilaha illa-llah, kao da rekneš: nema boga osim Alaha, i vrlo brzo se okreću i isto tako veoma viču da se daleko čuju, kao kad psi laju, jedan debelo, drugi tanko, a ovu njihovu igru nazivaju sama, i smatraju je za veliku svetinju i izraz pobožnosti. A u toj igri toliko se zanesu da voda ili znoj sa njih poteče, a pena iz usta kao kod besnih pasa. Od velikog premaranja padaju jedan za drugim. Potom pak, povrativši se iz ovog ludačkog zamora, svaki ide u svoj brlog.
Car je tada bio otišao u ove kaluđere, smatrajući da nije dostojan da bude car kad nije sam lično u onome boju bio.
Muratov sin Muhamed1, pošto mu je otac bio u manastiru, budući mlad, ostavivši janičare u Jedrenu, sam se potpuno zabio u šumu, goneći zverinje i gledajući lov.
Ali na carskom dvoru je običaj da se svima dvoranima plata mora izdavati na svako tromesečje bez izuzetka, a tada je, međutim, propuštena plata za dva tromesečja. Kad dvorani videše ovakav nered i carski nehat, pobunivši se opljačkaše domove najviše i najbogatije gospode iz carskoga saveta, da nijedan gospodin nije ostao pred njima u Jedrenu. Gradu, međutim, ne učiniše nikakvu štetu. Skupivši se posle toga, pođoše tamo gde je mladi car bio u lovu, pa savetu njegovu koji je bio s njim opljačkaše sve šatore, te su svi pred njima morali bežati kud je ko znao, osim mladoga cara koji dođe k njima u velikoj tuzi, ne znajući šta se to zbiva i ne poznajući razloga tome. I ovako ih poče pitati:
„Mili moji jaganjci, šta se to desilo i iz kojeg razloga.“
Odgovoriše mu:
„Srećni gospodaru, desilo nam se od tvoga saveta ono što nam se nikada nije dešavalo za tvojih predaka, zato izvoli saznati da te za gospodara ne želimo imati dok je tvoj otac živ.“
I on im obreče da će odmah poslati po svoga oca i da će im čitavu platu isplatiti, pa im još platu poveća i to svakome po pola novčića na dan, te je ova za četvrt godine došla svakome po zlatnik i pola orta preko plate. I na taj način je ova pobuna bila umirena.
Zatim su poslali u manastir po cara Murata da bez odlaganja dođe, jer janičari nikom neće da budu poslušni dok je on u manastiru. Kad je on čuo za ovaj nemir, naredi janičarima:
„Ako me volite, pripremite mi čist hladnjak i ja ću u njega bez ustezanja doći.“
To je car zato učinio što se bojao kakvog lukavstva, a nikome nije toliko verovao kao janičarima. A šta su to janičari — ispričaćemo docnije.
Kad čuše janičari poruku svoga gospodara, odmah poleteše u šume s velikim veseljem najmljujući kola da bi navezli zelenilo i lišće. I razvivši tako šator, pripremiše svome gospodaru čist zelen hladnjak. I dođe car na ono mesto koje je bilo pripremljeno pred gradom. Tu dođe i njegov sin Muhamed sa svom njemu potčinjenom gospodom. Pozdravivši cara, molili su da im ovu grešku oprosti, a on sinu svome i svoj drugoj gospodi reče:
„Opraštam vam to, ali, dragi sine, sačuvaj sebi janičare, jer je to dobro tvoje i čitave države tvoje.“
I tako se završi carevo monaštvo i morao je ponovo da bude car i da upravlja narodom.
Napomene
- Mehmed Drugi, Osvajač (1451—1481).