Poglavlje 25: O vladavini cara Muhameda, sina Muratova
Car Muhamed je posle toga srećno vladao po Muratu, ocu svom. A bio je veoma lukav i pomoću primirja je prevario koga je god mogao. I o veri se malo brinuo. Ali je ratnik bio znamenit i srećan. Zadatu reč nikome nije održavao. A kad bi ga ko zbog toga korio, namah bi skočio od njega kao besan.
I poslao je despotu ženu oca svojega Murata, svoju maćehu, njegovu kćer po imenu Maru. Otpremivši je pošteno, dao joj je dve pokrajine: Toplicu i Dubočicu i načinio je s despotom ovakav savez: dokle god je on živ i njegov sin Lazar, nikad im nije hteo smetati i osigurao je sebi da mu despot šalje za vreme rata petnaest stotina konjanika i da mu svake godine daje danak petnaest hiljada zlatnika, na šta je sve despot pristao i mnogo je od toga učinio.
Kad to čuše Rašani, biše protivni, jer su znali da ovaj savez car neće održavati i poručiše despotu da s ovim savez ne čini: „Jer on hoće tebe da prevari, ili koga drugoga da pobedi, a kad nekoga drugoga pobedi, onda će odmah na nas zaratiti“, što je bilo istina. I zato je s despotom načinio savez da bi bio siguran.
Despot je odgovorio svojim podanicima:
„Moram to učiniti, i to sve dotle dok ne bude kralja u Ugarskoj.“
Jer Janku nije verovao.
I iz ovoga razloga je nastao ovaj savez.
Načinivši primirje s despotom, Muhamed je posle toga načinio to i s grčkim carem: da ga verno i pošteno održava petnaest godina. Posle ovog primirja krenuo je na jednog poganičkog kneza koji se zvao Karaman, starodrevni i znameniti gospodin, a neki su govorili da je bio potomak kralja Darija, pa zauzevši neke njegove tvrđave i gradove, zaposeo ih je i vratio se u svoju zemlju. Zemlju ovoga kneza nazivaju Karamanija, to jest Cilicija.