Poglavlje 28: Šta se despotu desilo ili dogodilo od gubernatora Janka
A posle toga je bio pomor u Smederevu, pa je zato despot odatle otišao na planinu blizu Beograda i tamo je stanovao razapevši šatore, dok zaraza ne prođe. A malo je ljudi imao sa sobom. Ipak je imao pri sebi sina Lazara. Posla ovoga Janku, ugarskom gubernatoru, a isto tako Mihailu Silađiju, koji je vladao u Beogradu, i tražio je od njih da tu može slobodno otpočinuti. Oni mu lažljivo i nevernički obrekoše, uveravajući ga svečano da može tu bezbedno stanovati i dalju i noću dokle god mu se bude svidelo i još više su ga uveravali:
„Za što god nas budete molili, rado ćemo za vas učiniti.“
Oslonivši se na njihova obećanja, despot otpusti od sebe svoje dvorane i življaše tu bezbedno, ne brinući se ni o čemu.
A posle dve nedelje Mihailo Silađi iziđe iz Beograda s nekoliko stotina konjanika i udari na despota noću i odseče mu dva prsta na desnoj ruci i uhvati ga, a njegov sin Lazar umače. Odneli su tada despota u Beograd. Tamo su izračunali da treba da im da sto hiljada zlatnika i morao im je ostaviti kao jemstvo svoju ženu po imenu Jerinu, a sam ode u Smederevo da bi tu sumu pripremio. I obećao je da će taj novac dati nekom vitezu koji se zvao Galvan.
I tako Galvan, imajući nekoliko stotina konjanika u odredu, prispe uskoro u Smederevo po novac, koji mu je odmah izdat.
A Rašani, žaleći svoga gospodara, skupili su se bili bez znanja despotova i njegova sina Lazara i krenuli su protiv Galvana. I sreli su najpre njegov odred, potukli ga do nogu, a posle toga su i Galvana ubili. Uzevši novac, otišli su, a niko nije znao kuda su se deli.
Čuvši kralj Vladislav za tako neplemenit postupak ugarskog gubernatora Janka i njegova šuraka Mihaila Silađija, bilo mu je žao toga, a isto tako i celjskome knezu, koji je imao despotovu kćer. I tako kralj Vladislav naredi da despotova žena bude puštena bez ikakvoga zlostavljanja, i puštena je. Onda su Rašani što su uzeli onaj novac bez njegova naređenja molili despota da im ovu krivicu oprosti, jer je on u ovoj stvari bio strog prema njima. I tada su kralj Vladislav i celjski knez doprineli da im bude oprošteno i oni su doneli čitavu sumu u celosti i vratili je despotu, koji ju je hteo poslati kralju Vladislavu, ali je ovaj nije hteo uzeti, govoreći:
„Ja nemam nikakva prava na taj novac.“
Ali mu je zato despot ipak poslao na dar pedeset hiljada zlatnika, a kralj mu je za to dao neki dvor u Ugarskoj.
I eto zbog takvih dela gubernatorovih desilo se mnogo svakojakih zala, jer je knez celjski ubijen od Jankovog sina zato što ga se Janko bojao zbog veze sa despotom.
A grad Smederevo zajedno s drugim gradovima posle smrti despotove i njegovoga sina Lazara dođoše u ruke kralju bosanskome Tomašu, koji je bio oženjen kćerju Lazarovom1. Ali je ovaj za odbranu bio veoma slab, bojeći se turskoga cara. A Rašani su, zbog gubernatorovog nepoštenja, radije želeli da Smederevo padne Turcima u ruke nego Ugrima, a kada bi se sve s dobrom voljom radilo, nikada ne bi Smederevo palo u poganičke ruke. Jer svaki gospodar više sebi privuče plemenitom dobrotom, nego pakosnom pretnjom.
A uzmite kao primer kralja Matiju kako je mnogo za sobom ostavio zbog svoje žestoke borbe i silnih troškova. Da je bio polovinu onih izdataka koje je protiv hrišćana upotrebio protiv poganika okrenuo, oterao bi bio sve Turke nazad preko mora i stekao bi veliko i slavno ime od ishoda do zahoda sunca, i od Gospoda Boga veliku nagradu i čast od ljudi, jer bi ga hrišćani na vjeki spominjali, a poganici bi pred njegovim imenom drhtali. Zato upamtite: kad hrišćani među sobom vode borbu, sve se meri pred Gospodom Bogom i pred svima svecima i pred ljudima. A znajte da su ovi poganici smeli i junačni ne sami po sebi, nego zbog nesloge naše i mi im svojom uzajamnom mržnjom i zajedničkim neprijateljstvom dajemo pobede.
Napomene
- Brakom između bosanskog prestolonaslednika Stepana Tomaševića i Jelače, kćeri Lazara Brankovića, Mađari su želeli da prisajedine i Smederevo ugarskoj kruni. Član regentstva Mihailo Anđelović, međutim, pustio je Turke da zauzmu smederevski grad (1459).