Poglavlje 39: O uređenju carskoga dvora
A na carskome dvoru takav je poredak i uređenje da je carski savet najviši i najglavniji nad čitavom njegovom silom. I što oni učine ili odluče, to će sve biti izvršeno. Turci ih zovu veziri ili paše, i takva savetnika ima samo dva. A to car zato čini da ne bi sebi zadavao brigu sa velikim savetom, ne znajući čije pitanje najpre da posluša, a na čemu da se zaustavi.
Postoji na dvoru isto tako običaj da nijedan paša niti ijedan činovnik ništa novo ne naređuje, da se ne bi uprava dvora kolebala, već kako je uređeno izranije, iz starodrevnih vremena, toga se i danas i svakad pridržavaju i na tome ostaju.
Carski savet se nikada ne savetuje kraj cara, nego od njega daleko, u drugoj zgradi, i to samo ova dvojica. Ali ako su napolju, onda imaju razapet naročiti šator, koji nazivaju tanišik čadiri, kao kad bi rekao: šator za savetovanje. A drugi je šator veliki, gde se car pokazuje u polju, a zovu ga šepira. Pozvavši tu poznate ljude preda se, pitaju svakoga gde se šta dešava, pa kad čuju, sve to popišu šta je ko pred njima rekao. A posle njih dvojica sami među sobom raspravljaju, pa što je i što im se učini najbolje i najvažnije, to iznose zajedno pred cara. Pa tek kad car sam razmotri to i kad se posavetuju zajedno na čemu treba da se ostane, potpuno zaključivši savetovanje, odlaze od cara i naređuju što je potrebno, a car se sam o tome stara.
Kad god upadnu u koju zemlju i narod pokore, tada carski pisar odmah za njima ide i što god je dečaka sve u janičare uzima, a za svakoga daje pet zlatnika i šalje preko mora u Anadoliju, gde ih čuvaju. Takvih dečaka biva oko dve hiljade. A ako od neprijateljskih ljudi ne bi dobio dovoljno, onda od svih hrišćana u njegovoj zemlji koji imaju dečake ove oduzimaju u svakome selu, odredivši koliko koje selo može dati najviše da bi ipak broj bio uvek potpun. A ove dečake koje iz svoje zemlje uzima nazivaju čilik, a posle svoje smrti svaki od njih sav svoj imetak može ostavljati kome hoće. Ali one koje uzima od neprijatelja nazivaju pendžik. Ovi posle svoje smrti ne mogu ništa ostaviti, već sve prelazi caru, osim ako se neko tako ponese i zasluži da bude oslobođen, taj može dati posle svoje smrti kome šta hoće.
A na ove dečake što su preko mora car ništa ne troši, već ih oni kojima su povereni moraju izdržavati i potom otpravljati kuda se naredi. Onda ih uzimaju na lađe, one koji na to pristanu, i tako se uče i vežbaju da se u ratu bore na megdanu. Otada se već car o njima stara i platu im daje. Od njih car bira za svoj dvor one koji su izvežbani i platu im povećava. Mlađi starijeg mora slušati, a koji poodrastu i dođu do mužanskih godina, te šalje u gradove za stražu, kako je već pisano.
A na dvoru janičara biva oko četiri hiljade, među kojima je ovakav poredak: oni imaju nad sobom zapovednika, kojega zovu aga; to je veliki gospodin: ima platu deset zlatnika za jedan dan, a njegov upravnik zlatnik za svaki dan; stotinarima daju na dva dana zlatnik, desetarima na osam dana zlatnik, a ostalima na deset dana zlatnik. Isto tako imaju platu od cara svi njihovi sinovi koji prestanu da budu dečaci.
Nijedan dvoranin kad se u nečem zaboravi pa skrivi ne biva kažnjen oduzimanjem plate, nego smrću. A ipak nijednog dvoranina ne smeju kažnjavati javno nego tajno, zbog drugih dvorana, da se ne bi pobunili. Isto tako nijedan janičar niti njihov desetar ne sme jahati na konju, osim samoga zapovednika i upravnika.
Među njima postoji isto tako i ovakav poredak: jedni su strelci koji streljaju iz lukova, drugi su tobdžije koji gađaju iz topova, treći iz malih pušaka, neki iz pušaka-samokresa, i svakoga dana moraju se pokazivati s oružjem pred svojim zapovednicima. I svakome car daje svake godine zlatnik na luk, a uz to dolamu, košulju, velike čakšire načinjene po njihovu običaju od tri lakta platna i košulju od osam.
Car ima na svome dvoru isto tako šest stotina Tatara konjanika, koji imaju nad sobom dva zapovednika, zovu ih gariblar subašlari i svaki pod sobom ima trista ljudi. A ovima je ime garib jigitler, kao kad bi rekao: sirotinja u službi. Njihovim zapovednicima daju po dva zlatnika na dan, nekima drugima po zlatnik i po, nekima po zlatnik, nekima po polovinu pa sve do orta, a osim ovih sirotana nikoga drugog na carski dvor ne primaju, jer su svi ovi vaspitanici. A od tih vaspitanika car bira šezdeset odličnih mladića u jednu četu i zovu je solak, a njihovog zapovednika solakbaša. Njegova plata je svakoga dana jedan zlatnik, a ovi pred carem idu s lukovima.
Drugu dvorsku četu predstavljaju dvesta kapidžija, dva su zapovednika nad njima, zovu ih kapidži bašlari, svaki pod sobom ima po stotinu ljudi. Ovi jašu na konjima. Plata njihovog zapovednika je za svaki dan po dva zlatnika, a drugima na šest dana zlatnik.
Treća dvorska četa višega reda izabrana je isto tako od onih vaspitanika, oni isto tako jašu na konjima. Ima ih šest stotina, imaju dva zapovednika nad sobom, zovu ih ulufedži bašlari, svaki ima po tri stotine ljudi pod svojom komandom. Njihova plata je dva i po zlatnika za svaki dan, a ostalih za četiri dana zlatnik. Ovu četu zovu ulufedži.
Četvrta četa od ovih vaspitanika još je viša i zovu je silahdar, a ima ih trista, njihov zapovednik je silahdarbaša, za svaki dan ima tri zlatnika plate, a drugi pak zlatnik, zlatnik i po, dva. Njihov posao je da vode konje pod carem, kada je potrebno. Nekome padne tek za godinu dana ili za godinu i po, ili za dve godine jedanput da vodi.
Peta četa je i najviša, zovu je spahi oglani, kao kad bi rekao: gospodski sinovi, i ovi na konjima jašu kao gospoda. Ima ih trista. Njihovog zapovednika zovu spahiler subaša, pet zlatnika ima za svaki dan, a drugi po dva, po dva i po, i po tri i po, kako ko zasluži; a ovi imaju dužnost da idu za carem gde naredi sa sabljom, a isto tako s lukovima, opasavši se, i sa strelama. Nekome ispadne da nosi jedanput za godinu dana, ili za dve godine. Svi su oni konjanici i siroti i svi, trpeći kišu ili sneg, moraju zajedno noću ležati oko cara i ćutke čuvati noćnu stražu, pa bila kiša, bio sneg ili zima, svaki mora na svome mestu ostati. Svake noći ih je pedeset, a ponekad sto, kada je potrebno. I niko se ne mora starati ni za kakvo oružje, svim ih tim car snabdeva, šta kome pripada prema njegovu dostojanstvu, bio on pešak ili konjanik. A isto tako je prema njihovu običaju i služba na konju.
A one što hranu ili jelo nose nazivaju češnegirler. Ima ih osamdeset, njihova zapovednika zovu češnigirbaši, njegova plata je dva zlatnika na dan, a drugih po zlatnik, po pola.
Komornika ima pedeset, zovu ih ič oglanlari, njihova zapovednika kihterbaši, on ima na svaki dan dva zlatnika plate, a komornici po pola zlatnika, imaju takođe dovoljno hrane, kao i konje.
Car isto tako ima hiljadu slobodnih konja godine u godinu pod svojim sedlima, i ove razdaju, kad je potrebno, sa sedlima i s opremom, a osobito kad je velika bitka.
A konjušara ima dvesta, koji konje nadgledaju, a imaju takođe od cara svoje naročite konje. Svaki ima na osam dana zlatnik, a najviši njihovi zapovednici zovu se mehterbaše i imaju na dan dva zlatnika.
Ima takođe šezdeset izabranih kamila koje nose carsko blago. Svaka kamila nosi šezdeset hiljada u sanducima. A ima četrdeset drugih koje nose kuhinju i provijant. Drugih ima isto toliko koje nose carske šatore. Kamile isto tako nose trubačke šatore i sve njihove potrebe, i nose četiri velika bubnja: jedna kamila nosi dva, a druga dva. Zovu ih koš, i u njih bubnjaju samo kad je velika bitka. A onih drugih bubnjeva, velikih i malih, imaju mnogo. A onih kamila koje oružje nose ima trista. Zato što nemaju nikakvih kola, da ne bi s njima zakašnjavali kada idu u rat.
Oružara koji oružje čiste i prave ima šezdeset i svi su konjanici. Njihovog majstora zovu džebedžibaši. On ima na dan zlatnik, a drugi na osam dana zlatnik, i to tako uvek iz godine u godinu.
A onih koji razapinju carske šatore ima šezdeset, zovu ih mehterler, svi su konjanici, njihovog starešinu zovu mehterbaša, on ima na svaki dan pola zlatnika, a drugi na osam dana zlatnik.
Ima isto tako dvanaest zasamarenih kamila koje carevu posteljinu i krevet nose, kao i novac koji treba da mu je pri ruci, kao njegovo lično blago.
A ovih kamila što su za nošenje ima četiri stotine dvanaest, još i nešto praznih, kad bi se nekoj nešto dogodilo da bi na njeno mesto došla druga.
I tako oružara i onih koji razapinju šatore, onda onih koji neguju kamile, kuvara, trubača ima na broju trista dvadeset konjanika. A svih je dve hiljade i četiri stotine pedeset. Dvorskih janičara pešaka ima tri hiljade i pet stotina i nešto više. I tako je broj pešaka i konjanika carskih dvorana oko šest hiljada.