Poglavlje 32: Kako je Uzunhasan pobegao Muhamedu preko Eufrata koji, kako o njemu pričaju, teče iz raja
Uzunhasan je tatarski vladar na čiju je zemlju krenuo turski car i pošavši iz grada Bruse utaborio se na polju nazvanom Petnozalan. A Uzunhasan je poslao jednoga Tatarina, službenika svoga, ako može negde nekakvu pakost da pričini turskome caru. Tada ovaj Tatarin stupi u službu kod Mahmetpaše, najvećeg gospodina posle cara. I dok smo taborovali na tom polju, Mahmetpaša iziđe uveče iz svoga šatora sa dva komornika u šetnju, a onaj Tatarin je vrebao na njega, imajući u rukama luk sa strelama, pa dočekavši ga, ili iz straha ili zbog kolebanja, odapeo je, ali loše, te je pogodio Mahmetpašu pod pazuho, malo okrznuvši telo, i ovaj odmah pade, a komornici uz viku pojuriše za onim i uhvatiše ga, a ujutru rano rekoše caru šta se desilo Mahmetpaši.
Došavši sam k njemu, car je od žalosti plakao, tako mu je bilo žao ovoga. A onda je naredio da onoga Tatarina dovedu preda nj vezanoga i postavio ga je nauznak na zemlju, pa je naredio da mu donesu dve zapaljene debele voštane sveće, pa kad su se najvećma raspalile, stao je sam car jednom nogom na njegove grudi i okrenuo je sveće plamenom nadole da bi vosak s plamenom kapao na njegove oči sve dotle dok mu nisu morale ispasti. Onda je naredio dželatu da mu odere dva komada kože preko celih leđa sve do ramena. I čitavu nedelju dana je bio živ. Izmišljao mu je car svaki dan sve nove i nove muke. Onda su ga ostavili kraj puta te su ga psi pojeli.
Krenuvši potom, car je išao pravo u Uzunhasanovu zemlju, a Mahmetpašu su pešaci morali nositi dok se nije izlečio. Prispevši u ovu zemlju, car osvoji nekoliko gradova, tako da smo stigli u jedan veoma utvrđen Uzunhasanov grad koji oni nazivaju Karahisar, to jest Crni grad. A odatle smo stalno išli za Uzunhasanom ne bi li se hteo zaustaviti za bitku. I došli smo čak do Eufrata. To je velika i široka reka kao Dunav, teče na sever i uliva se u Crno more kao i Dunav1.
Kad vide car da se s Uzunhasanom ne može ogledati, posla k njemu jednoga ludaka, kojeg je dobro poznavao, i pouči ga da pred njim govori kao da je od cara pobegao, a da se sam car dao u bekstvo kao da hoće sa čitavom vojskom da beži. Prešavši preko Eufrata ovaj ludak dođe do Uzunhasana i ovaj ga poče ispitivati šta Osmanov sin želi da preduzme. Ovaj mu odgovori:
„Srećni gospodaru, ne preduzima ništa drugo nego samo hita da iz tvoje zemlje jednom iziđe, jer su đauri silno prodrli u njegovu zemlju, pa zato ako bi hteo što da preduzimaš protiv njega, sad ti je vreme, dok on ne zađe u planine.“
Misleći da je tako, Uzunhasan otpremi svoga sina po imenu Mustafu Jednookoga, a sam krete odmah za njim sa čitavom svojom silom. A kad car ču da ovaj kreće za njim, okrete se protiv njega. Mustafa Jednooki poče se tu s carem tući, sve dok nije stigao Uzunhasan i tukli su se dva dana dok Uzunhasan nije savladan. Mustafa je tu ubijen, svi su carski konjanici tu potučeni do nogu, a da nije bilo janičara i sam car bi bio zarobljen ili ubijen. Okrenuvši se svojoj vojsci, rekao joj je Uzunhasan:
„Nisam znao da je turski car s konjanicima prema meni tako slab bio, ali je s pešadijom moj gospodar, a osobito u planinama.“
I vrativši se tada nazad, krenuo je u svoju zemlju, a isto tako i turski car u svoju.
A kad smo bili na jednoj planini zvanoj Kaji, stajao je onde car čitav dan i s te planine se videla druga vrlo visoka planina, koju nazivaju Babil2, a pod planinom velika varoš Babilonija, u kojoj je široka i visoka kula, ali se na tri dela prelomila. Jedan stoji a dva leže onde ka zapadu od sunca. Ljudi pričaju u ovoj zemlji da ta dva dela što leže predstavljaju dva minula veka ovoga sveta, a treći što stoji predstavlja poslednji vek. Od ovoga grada teče Eufrat.
S ove planine krenuo je car ka jednome ostrvu na Crnom moru niže Sinope i na tome ostrvu mu se pokorio grad Misistra. Posevši ga, prispeo je na jedno polje, pred poganički grad nazvani Angora. A zaustavivši se na tome polju, pogledao je nazad na svoje dvorske pešake i svidelo mu se što su išli lepo u stroju, pa reče:
„Kad bih mogao imati deset hiljada janičara, dao bih za to mnogo.“
A jedan strelac od onih pešaka koji idu najbliže uz cara, stojeći kraj njega, reče:
„Srećni gospodaru, ne samo deset hiljada, nego bi i dvadeset hiljada dobro bilo da imaš.“
Mašivši se u dolamu, gde je imao pri sebi zlatnike, car mu dade sto zlatnika za ove reči. Pa odatle krenu u Brusu, i prevezavši se kod Galipolja preko mora, prispe u Jedrene, u svoju prestonicu.
Napomene
- Eufrat se ne uliva u Crno more, već u reku Tigar.
- Babil, Vavilon.