Poglavlje 21: Kako je kralj Vladislav s despotom krenuo na Murata
Ugarski kralj Vladislav1 od rođenja božjega hiljadu četiri stotine četrdeset i prve, skupivši vojsku krenuo je junački na turskoga cara Murata, a s njim je krenuo takođe despot Đurađ Vuković i tako su jedan drugome dali reč da se bez boja neće razići. Prođoše tada zajedno kroz čitavu rašku zemlju i kroz Bugarsku, a blizu mesta Plovdiva turski car Murat prispe i zateče ih u brdima, ne dajući im da dođu do grada Plovdiva.
Ovu planinu nazivaju Zlatica, a drugi je nazivaju Železna vrata.
A kad su bili zašli između brda u jednu udolinu, tu ih susretoše carski janičari, ne dajući im da dođu do Plovdiva, jer je onde čista ravnica.
Kada vide kralj Vladislav da ne može proći, naredi da se kola nazad vuku, jer se nisu mogla okrenuti. Vrativši se bez štete, kralj Vladislav nazad krenu ka mestu Sofija2. Kako je već bila jesen, a on nije mogao tu ostati preko zime, spalivši mesto, krenuo je nazad u rašku zemlju.
A kada je prispeo u mesto Pirot, kralju Vladislavu prispeše vesti da je turski car stigao u Sofiju, koja je bila spaljena. Tada naredi despotu da ostane nazad i da lagano za njima ide sa svojom vojskom. A on je tako išao jer je očekivao bitku. A kad stigoše do planine zvane Kunovica, a kralj Vladislav je već bio prispeo do te planine, dopreše do despota vesti da Turci sa veoma velikom silom idu za njim. Vrativši se tada despot protiv Turaka, očekujući ih obavesti kralja:
„Ovi Turci s velikom silom za nama kreću, pa zato sve pešake kraj kola ostavi, a sam sa čitavom vojskom k meni pohitaj.“
Ali pre no što je kralj prispeo, već je bila počela bitka s Turcima, koja je bila tako žestoka da su svi Turci bili do nogu potučeni, a njihovi najviši zapovednici jedni pobijeni drugi pohvatani. A jedan carev prijatelj, koji je s njima bio umesto cara, tu je ubijen i sve do današnjega dana stoji znak na njegovu grobu u gradiću Tajanice.
A odatle, pobedivši poganike, kralj Vladislav bez ikakvih gubitaka veselo krenu u rašku zemlju i prispe na polje Dobrigić, hoteći tu u raškoj zemlji ostati preko zime a na leto opet s božjom pomoći da krene na Turke.
I tu dođe poslanstvo od turskoga cara da mu one zarobljenike, one zapovednike koji su bili zarobljeni, kralj preda. A on će pak despotu vratiti Smederevo sa svima gradovima i čitavu rašku zemlju, a isto tako i oba sina njegova, Grgura i Stevana.
Onde je bio zarobljen i jedan turski zapovednik po imenu Karambeg, pa je za ovoga car dao petnaest stotina zlatnika.
Posavetovavši se s despotom i drugom gospodom, kralj Vladislav primi od njega ovakav predlog i car posla jednoga velikaša Baltaoglua, kao kad bi se reklo: sekirin sin, te je ovaj po naredbi carevoj predao despotu Smederevo i sve gradove. Dovezena su i oba slepa sina. A tada su isto tako svi carski sužnji pušteni. Zauzevši čitavu svoju zemlju, despot Đurađ3 se odmarao onde s kraljem i sa čitavom vojskom četiri nedelje, imajući svega i svačega u izobilju. Zatim je kralj veselo otišao u Ugarsku kao pobednik nad poganicima; načinio je s njima primirje na sedam godina.
I tako se završila ova srećna bitka.
Napomene
- Vladislav Treći, Jagelonac.
- Saveznička vojska ugarsko-srpska zaista je bila doprla do Sofije, ali je usled zime morala da se vrati natrag.
- Uistini, despot Đurađ je 1444. godine sklopio savez sa Muratom Drugim, i povratio svoju zemlju.