Poglavlje 3: O njihovoj službi božjoj i o njihovim hramovima
Turski hramovi imaju male i velike okrugle kule, a oko njih galerije; i poganički sveštenik preko dana i noći sedam puta izlazi na tu kulu i poziva, idući po galeriji, stavivši jedan prst u jedno uvo, a drugi u drugo, viče iz svega glasa, koliko najjače može i govori ove reči na svome jeziku: La ilaha illa-llah, Muhamed resulu-llah, ešhedu enne la ilaha illa-llah, što znači: Bog bogova, Muhamed je božji poslanik; usliši me, Bože bogova.
Svaki poganik kad čuje ovo dozivanje, pošto ima uvek vode kraj sebe, opere udove svoje unakrst i odlazi u hram da klanja.
Prva molitva je u dva časa posle pola noći, koju nazivaju temdžit namazi; druga je u svitanje, koju nazivaju sabah namazi. Treća je u treći dnevni čas, koju nazivaju kušluk namazi; četvrta je u podne, koju nazivaju ejle namazi; peta je posle podne, nazivaju je ikindi namazi; šesta je kad sunce zađe, koju nazivaju akšam namazi; sedma je u treći noćni čas, koju nazivaju jaci namazi. Ovih sedam molitava nijedan poganik neće propustiti, niti ovo pranje, pa bilo da je u hramu ili kod kuće; pa čak i kad je na putu, čim dođe vreme, ide na vodu i pere se onako kako je gore rečeno; pošto se skloni s puta, klanja onako kako je propisano koliko klanjanja treba da bude u kojoj molitvi. A ako neko hoće da klanja više, to je u njegovoj dobroj volji. A ako bi neko, dok klanja, bio nečim ukaljan, onda mu ovo pranje ne važi, već se mora ponovo oprati, a posle toga obaviti klanjanje. Makar kad bi neko bio i u kupatilu, opet na svaki način bez takvoga pranja ne može biti, jer je to pranje kod njih kao kod nas krštenje.
A ako bi se za nekoga uverili da nerado ide u bogomolju, uhvatili bi ga, vezali bi ga na lestvice pred hramom gde najviše poganika ide u bogomolju; svako k njemu prilazi i ruži ga rečima; a kada tako postoji na lestvicama, puštaju ga onda i mora na svaki način, hteo ne hteo, da bude dobar.
A isto tako nijedna ženska glava u hram ne ide, niti vina pije. A žene imaju naročito zaklonjeno mesto u hramovima, gde nikakav muškarac ne može ući. Kvas nikakav ne piju, a za koju bi se uverili da je to činila, bila bi kažnjena od dobrih žena.
Zato nijedan pravi Turčin ne pije vino, a za koga bi se to otkrilo, strašno bi bio kažnjen.
Od dvorana, službenika i gospode neki piju a neki ne, a isto tako neki idu u hram neki ne idu. Osobito pak kada idu u rat, nikada niko uopšte ne pije vino, jer je Muhamedova zapovest: ko god bi vina pio, pa bi u to vreme poginuo, taj bi na vjeki u paklu bio. Ali zato neki hrišćani koji s Turcima idu slobodno sa sobom voze vino i piju ga bez ikakve smetnje, i još ih poganici snabdevaju da uvek vina imaju kad im ga je više potrebno.
Poganici ovakav običaj imaju: ma gde u hram išli klanjanja radi, uvek na sebi imaju čisto odelo; a kada bi na njemu kakva mrlja bila, u hram s njom neće ući niti će klanjati. Isto tako niko ni u obući koju obično nosi neće u hram ući, već kad dođe do hrama, ostavlja obuću uobičajeno mesto, pa tako ulazi u hram, jer je čitav pod čistim tepisima zastrt, i svaki staje na svoje mesto, jedan pored drugoga, i klanja.
Svi su njihovi hramovi beli kao papir. I u njima nema nikakvih voštanih sveća, samo prema ishodu sunca dve lojane debele sveće, a među njima su tri stepenika nagore sa dosta zapaljenih kandila. A u sredini je propovedaonica kao katedra, i stupivši na nju mladići čitaju glasno Muhamedov Alkoran; ni kod njih u hramovima ne pevaju, nego samo Alkoran glasno čitaju; a svi ostali, sedeći na tepisima, pažljivo slušaju.
A posle toga sveštenik, kojega nazivaju madin, sa sabljom u ruci stupi na treći stepenik, deleći blagoslov i govoreći:
„Muhamedova vera je iznad svih drugih; molite se za sve duše i za one koji protiv đaura ratuju. A kad ih vidite kako se nazad iz rata vraćaju, ukažite im počast i poklon, celivajući im ruke i noge. Svi ćete biti učesnici toga rata i Muhamedu ćete se umiliti. Jer nam je svemogući Bog dao sablju da se branimo i da đaure uništavamo.“
A posle toga pogleda nagore k nebu i pogladivši bradu odlazi napolje iz hrama, hvaleći Boga.
A nema nikakvog prosjačenja, niti pak kakve rasprave bilo u hramu bilo pred hramom koja bi se ticala kakvih poslova.
A u svakome hramu ima samo tri sveštenika, koji imaju ugovorenu platu od onoga ko je hram osnovao. Zato što je kod Turaka ovakav običaj: narod za hram ništa ne daje, nego onaj ko ga osnuje taj ga i potrebama snabdeva. Car, ili neki velikaš, ili bogati trgovci osnivaju hramove, a u svakome su po tri sveštenika: jedan sablju drži, drugi na kuli stoji, umesto zvona, kako je ranije napisano, treći hram uređuje sa svojim pomoćnicima.
Tako to biva u njihovom najglavnijem hramu koji se naziva džami meždžid, gde se sav narod okuplja, a osobito u petak posle podne.
A među sobom imaju takvu crkvu kao što je parohijski dom.