Poglavlje 33: O vlaškom vojvodi, gospodaru donje Moldavije
Dragul, vojvoda vlaški, imao je dva sina, stariji se zvao Vlad, a mlađi Radul. A obojicu je dao caru Muhamedu na njegov dvor da mu služe. Posle je umro. Kad ču car za njegovu smrt, odmah starijeg sina Dragulovog obdari novcem, konjima, dolamama, divnim šatorima, kao što dolikuje gospodinu i otpravi ga s puno počasti u vlašku zemlju da vlada namesto oca svoga, pod uslovom da svake godine dolazi k njemu i da mu se javlja, a danak da daje kao što je i ranije bio davan. A njegovog mlađeg brata ostavi na svome dvoru.
I ovaj Vlad je dolazio dva puta uzastopce na carski dvor, a posle nije više hteo da dolazi za nekoliko godina, te car posla po njega jednoga gospodina kojem je bilo ime Hamzabeg, koji je upravljao carskim lovcima. A kad ovaj prispe k njemu u grad koji se zove Braila, ne htede mu se javiti, već naredi svojim službenicima da carskog poslanika zadrže kod sebe, dok se on nazad ne vrati. Otišavši tada, skupio je vojsku. A to je bilo zimi, pa se Dunav bio zamrzao. Prešavši tada po ledu preko Dunava sa čitavom svojom vojskom u carsku zemlju niže Nikopolja, pusti ljude da pljačkaju i ubijaju kako Turke tako i hrišćane po selima, po otvorenim malim gradovima, i počinio je caru veliku štetu. A naredi da se svima — kako mrtvima, tako i živima — poodsecaju nosevi, pa ih posla u ugarsku, hvaleći se da je toliko Turaka uništio koliko je tih noseva bilo. Onda stiže u Brailu, carskome poslaniku. A poslanik ništa nije znao šta se desilo. Tada naredi da se poslanik uhvati sa svima njegovim pratiocima, kojih je bilo četrdeset, i posla ih u jednu veoma utvrđenu tvrđavu među vodama, nazvanu Kurista. I najpre je naredio da se carski poslanik Hamzabeg nabije na kolac, a oko njega svi pratioci njegovi.
Onda su stigle vesti turskome caru šta je sve učinio Dragul — jer su po ocu i njega tako nazivali. Tada car posla po njegovoga mlađeg brata Dragula. A kad ovaj prispe u dvor, tada dva najviša gospodina iz carskoga saveta, jednome je ime ili prezime Mahmutpaša, a drugome Isakpaša, pođoše njemu u susret i uzeše ga između sebe, pa ga povedoše caru tamo gde je ovaj sedeo na svome prestolu. A kad je došao, ustavši, car ga uze za ruku i posadi ga pored sebe na drugi malo niži presto s desne strane i naredi da se donese plava zlatotkana odeća i da mu se obuče, zatim naredi da se donese crvena zastava i dade mu je, a uz to novce, konje, šatore, kako dolikuje gospodinu, i otpravi odmah s njim četiri hiljade konjanika napred ka Nikopolju da ga onde čeka, a sam, ne odugovlačeći, skupivši vojsku, krete za njim.
A kad smo bili u Nikopolju, na obali Dunava, kad al’ s druge strane se Dragul vojvoda bio takođe s vojskom utaborio zato da bi sprečavao prevoz. Onda car progovori janičarima ovako:
„Mili moji jaganjci, što je moje to je isto tako i vaše, a osobito moje blago. Dajte mi saveta, jer vi to treba da kažete, kako bih se mogao prevesti na onu stranu protiv neprijatelja moga.“
Odgovoriše mu:
„Srećni gospodaru, naredi da se spreme čamci, pa ćemo preko noći za to glave založiti da bismo se prebacili na onu stranu.“
Tada car naredi da im se da osamdeset velikih, opremljenih čamaca i drugih potreba: puške, topovi, kumbare, lumbarde.
A kad je već bila noć, posedasmo u čamce i pustismo se brzo niz vodu, tako da se nisu čula ni vesla ni ljudi. I prevezosmo se na drugu stranu za stotinu stopa niže od mesta gde se njihova vojska nalazila. Tu se ukopasmo, namestismo topove, okružismo se velikim štitovima, a i kolje oko sebe gusto pobodosmo zato da nam konjanici ne bi mogli ništa učiniti. A onda su čamci prelazili na drugu stranu dok nisu sve janičare prevezli i prebacili k nama.
Uredivši se tada, krenuli smo lagano na vojsku s koljem, velikim štitovima i topovima. A kad smo se već blizu do njih privukli, zaustavili smo se, namestili smo topove, a dok smo sve to radili, oni su nam pobili iz topova dvesta pedeset janičara. Videći na ovoj strani ovakvu bitku, caru je bilo veoma žao što nije mogao sa svojom vojskom pomoći i bio ga je obuzeo veliki strah, jer se bojao da mu ne pobiju sve janičare, zato što se sam car još nije bio prebacio. Kada posle toga videsmo da nas tako mnogo gine, brzo se pripremismo, pa kako smo imali sto dvadeset topova, odmah učestano počesmo iz njih tući tako da smo čitavu njihovu vojsku s bojišta odagnali, pa smo se onda i sami pregledali i bolje pripremili.
Car je pustio druge pešake, koje nazivaju azapi, kao što su u nas pešadinci, da se k nama što mogu hitnije prevezu. A Dragul, videći da ne može sprečiti prevoženje, krenuo je dalje od nas.
Posle se sam car sa čitavom svojom silom prevezao i dao nam je odmah trideset hiljada zlatnika da ih među sobom razdelimo, a onda je sve janičare koji pre toga nisu bili slobodni učinio slobodnima, da svoja imanja posle smrti daju kome oni hoće.
A odatle smo krenuli napred u vlašku zemlju za Dragulom. Njegov brat je bio pred nama. I mada je vlaški vojvoda imao malu vojsku, ipak nas je bilo strah i veoma smo ih se čuvali, okružujući se svake noći koljem. I nismo se sačuvali od njih. Jer napadajući nas noću, tukli su, ubijali ljude, konje, kamile, pljačkajući šatore, do nekoliko hiljada Turaka pobiše, a caru veliku štetu naneše. A drugi su Turci pred njima bežali janičarima, ali su ih janičari tukli, ubijali, gonili od sebe, da ne bi bili od njih smlavljeni. A onda su Turci doveli nekoliko stotina Vlaha, koje je car naredio da seku napola.
Kad Vlasi videše da se s njima zlo dešava, odstupiše od Dragula i pristupiše njegovom bratu. A on je otišao u Ugarsku kralju Matiji, pa ga je Matija morao baciti u tamnicu; a bacio ga je zbog njegovih svirepih dela koja je počinio.
Tada je car, davši zemlju bratu njegovu, otišao.
A posle su Turci počeli pričati caru kako su pre toga teške borbe bile u Vlaškoj i kako je mnogo Turaka izginulo od njih, pa da treba o tome dobro razmisliti. Odgovorio je na to car Muhamed:
„Dok Vlasi drže Kiliju i Beograd, a Ugri raški Beograd, dotle ih ne možemo pobediti.“
Prispevši u Jedrene, car odmah krete ka Galipolju, uzevši janičare sa sobom. A onde se ukrca u ratne brodove, koje nazivaju maune, galije, galace, bergante i druge različite. Uzeo je sa sobom isto tako topove za rušenje i prangije koje biju u visinu i bacaju kamenje na gradove, i otputovao je na ostrvo Mitilenu, tamo gde je sveti Pavle posle potopa isplovio i gde ga je zmija ujela. A zato je tako brzo putovao da bi na Mitileni onoga gospodara stigao, da se ne snabde ljudima. Prispevši tada, odmah je opkolio ostrvo i tukao ga topovima i prangijama veoma žestoko, dokle ga nije osvojio, ali pomoću ugovora koji nije održao, jer je svu poslugu koja je onde bila dao poseći, pa i samoga gospodara.
Zauzevši sva ta mesta i posevši gradove, car krenu nazad u Jedrene. A kad stiže, posla poslanstvo kralju Matiji u Ugarsku, a Matija još nije bio krunisan, da s njime načini primirje, jer se s te strane najviše bojao. A kad je primirje načinio, okrete se na arbanaške kneževe i pokoravao ih je jednog za drugim vrlo lako zato što je jedan posmatrao dok je drugi pokoravan.
Samo se jedan odbranio od njega, koji se zvao Skender Ivanović1. Ovaj je bio još kao mladić uzet u janičare za cara Murata i na sve careve poslove je bio zatvorio oči zato da bi se mogao nazad vratiti u svoju zemlju kad zadobije carsku milost. A desilo se tako da je car jednom rekao:
„Skendere, traži od mene koje hoćeš vojvodstvo, daću ti ga.“
A ovaj je molio da mu da Ivanovu zemlju, ne govoreći da je bio Ivanov sin, i car mu je dao i zavladao je njome, osim gradova, ali je posle janičare koji su bili u gradovima nekako prevario i udaljio i sam je zavladao njima. Potom ih je car Murat opet od njega osvajao, ali mu ništa nije mogao učiniti. A isto tako ga je i Muratov sin Muhamed morao ostaviti na miru do smrti, jer je onome ko poznaje njihovo uređenje i položaj vrlo lako da se brani od Turaka.
I tako se Muhamed, pokorivši sve kneževe i osvojivši čitavu arbanašku zemlju osim Skenderove, vrati u Jedrene, a tu su bili došli poslanici od bosanskoga kralja Tomaša i tražili primirje.
Napomene
- Đurađ Kastriota, Skender-beg (umro 1488), sin Ivana Kastriota, borio se protivu Turaka za nezavisnost Albanije.