Poglavlje 36: O velikom turskom blagu i kako je car naredio da se prebroji
Posle ovih borbi naredi car jednome gospodinu po imenu Titreik Sinan da prebroji sve blago i zalihe njegove da bi mu mogao reći koliko hiljada ljudi i za koliko godina bi mogao izdržavati za gotov novac, nemajući nikakve pomoći ni od zemlje ni od dohodaka. Titreik Sinan, prema carskome naređenju, prebroja za četiri nedelje sve i reče caru, govoreći:
„Srećni gospodaru, možeš izdržavati za deset godina četiri stotine hiljada i da im platiš potkovice i eksere, to jest čitavu platu i štetu.“
Ali car to nije tako razumeo, da može svake godine toliko mnogo izdržavati, nego za deset godina, svake godine po četrdeset hiljada, pa bi tako svega bilo četiri stotine hiljada. I tada reče car:
„Još nisam svoj gospodar, jer one zemlje koje držim sve su tuđe.“
A to je govorio o onima koje je od hrišćana bio osvojio silom s one strane mora.
U to vreme se čulo kao da sam papa sa čitavim hrišćanskim svetom ide na Turke. I tada car, bojeći se da mu se sve hrišćanske zemlje koje je osvojio ne usprotive, pozva preko glasnika najstariju gospodu iz cele zemlje da se kod njega skupe, pa kad k njemu dođoše, savetovaše se s njima govoreći:
„Čujemo da đauri hoće veoma silno na nas da napadnu; šta na to kažete? Pa posavetujte me, jer ja mogu izdržavati za deset godina četiri stotine hiljada ljudi.“
Ovi mu odgovoriše:
„Srećni gospodaru, kad imaš toliko mnogo, kreni na njih u njihovu zemlju. Bolje ti je da ideš k njima, nego da ih kod kuće čekaš.“
Tada naredi car da se donese veliki tepih, dajući im to kao primer, da se pred njima rasprostre, pa je skoro na sredinu naredio da stave jabuku i zadade im ovaj zadatak:
„Može li ko od vas uzeti ovu jabuku ne stajući na tepih.“
I raspravljahu među sobom, misleći kako jabuku da uzmu ne stajući na tepih, kako bi se to moglo. I niko od njih nije mogao da se doseti tome. Tada sam car, pristupivši tepihu, uhvati obema rukama ivicu tepiha i savijajući ga pred sobom, išao je napred za njim dok ne dohvati jabuku. Pa onda ponovo raširi tepih kako je bio i reče gospodi:
„Bolje je đaure malo pomalo otkidati, nego u njihovu zemlju krenuti zato što smo u opasnosti. Jer kad nam tamo nešto malo ne bi pošlo za rukom, onda bi nam se sve zemlje usprotivile.“
I reče jedan gospodin po imenu Ese-beg Avranezović:
„Srećni gospodaru, odavno pričaju o tome rimskom popu kao da kreće na nas sa čitavim hrišćanskim svetom. Pa kad bi čak i na svinji jahao i tada bi već odavno bio kod nas. Zato, šta ste započeli to i radite, ne osvrćući se na đaurske vesti.“
I tako pohvališe i njegovu reč i carev primer.
I u tome car pozva jednoga Grka hrišćanina, prema kojem je bio milostiv, po imenu Tomaša Kiricu i reče mu:
„Kako vi mislite o vašem rimskom popu.“
Ovaj mu odgovori, govoreći:
„Srećni gospodaru, mi smatramo da su sve do onog jednog jedinog pape, koji se zvao Damazus, sve pape bile svetitelji, a posle njega nijedan.“
I reče car:
„Svi ste vi zajedno s vašim papom zabludeli i zato, Tomašu, primi Muhamedovu veru, jer je istinitija nego vaša.“
Na to Tomaš ućuta.
A to se zbivalo u Jedrenu, u novom carskom dvoru.
Obdarivši gospodu, car Muhamed ih otpusti kućama.
Zato znajte da je turski car veoma nesiguran, a Turci se veoma boje da se hrišćanski svet ne pobuni i ne navali na njihovu zemlju. Jer kad bi to videli hrišćani robovi, koji su pod njima u ropstvu, svi bi od njih odstupili i hrišćanima se priklonili. Ja sam mnogo puta od njih slušao da se toga veoma boje, te molimo Gospoda Boga da to da.
Muhamed je osvojio isto tako dvanaest kraljevina u Maloj Aziji, to jest: Pont, Bitiniju, Kapadokiju, Paflagoniju, Ciliciju, Pamfiliju, Likiju, Kariju, Frigiju i Heleslont ili Moreju.
A posle toga je car Muhamed umro i sahranjen je u Carigradu, a posle njega su dva sina ostala, jednome je ime Džem Sultan, a drugome Bajazit.