Deo 1, Poglavlje 10: Rastanak
Iznajpre je Stanko išao lagano, ali ga gnev poče poduzimati. I što gnev bešnji, tim i koraci veći… Najpre se ražali, i bi zaplakao da ne beše onog naroda… Ali u srdžbi izumreše suze…
— Zar ja lopov? — vikao je glasno. — Zar ja lopov, što tuđe slamčice nisam taknuo?… Zar ja lopov, što tuđe mrvice hleba nisam uzeo?… I ko mi to reče?… Zar on?!… Je li mogućno da sam ja tolike godine guju na svom srcu hranio?… Ujela me je!… I boli!…
Juče… Ta još juče je verovao da je Lazar najpošteniji čovek na svetu, da od njega neće imati boljeg druga. A od juče? Taj isti Lazar puca na nj; pa kad mu to nije za rukom ispalo, on nanosi sramotu domu njegovom i pljuje na sedi perčin oca njegova…
Dakle, ko je taj Lazar?
To je čovek koji ga je najviše lagao, čovek koji je nameravao da mu otme prvu, mladićku radost; pa ne samo to, nego najpre da mu uzme život; koji, da bi postigao svoje namere, htede osramotiti i njega i porodicu njegovu…
To je Lazar.
Pa šta je on?
Dušmanin… Dušmanin koga treba tući u glavu kao guju… Ne!… Dušmanin koga treba najpre izmučiti najnečuvenijim mukama, koji treba da oseti svoj zločin…
Ali kakvim mukama?… On nije znao… Što god mu padne na pamet, sve mu se čini vrlo blago prema zločinu Lazarevom…
— Da mi je da oseti!… Pa da ga više zabole njegovi gresi nego muke kojima bih ga mučio! Njegova rođena krv treba da se uzbuni protiv njega!… Da mi je izmisliti kaznu koja bi mu dušu ubila!…
I, jureći šumom, umorio se. Živci napregnuti i razdraženi umorili se tako isto…
Mrtav umoran i oznojen spusti se pod jedan hrast… Nije mogao više mrdnuti… Jedna sunčana zraka pala mu na ruku i on je osećao kako peče, ali ne mače ruku iako mu je bilo nesnosno…
I misli mu leteše od stvarčice do stvarčice kao leptiri: lako darnu stvarku, pa idu dalje… Bio je prema svemu ravnodušan. Čuje cvrčka, pa pomisli samo: cvrčak cvrči… Nešto kucka nad njim. „A… to je detlić“, pomisli, i dalje ništa… Gleda u njega, a ne misli o njemu… Gleda u sve, a ne misli ni o čemu!…
Sunce je sve više i više naginjalo zapadu. Vrućina je popuštala… Osećao je kako ga pirka hladan vetrić i kako ga krepi… Sa čela mu nestajaše bora… Gledao je kroz goru rumeni zapad, a on, obasjan rumenilom, kao da se smeška na nj…
Diže se. Prva misao beše mu da se pozdravi s Jelicom. Osećao je da se mora s njom sastati. On joj mora kazati da je laž sve ono što se danas selom provelo o njemu i kući njegovoj… I još mnogo trebalo je da joj kaže…
Pa se krenu Sevića kući.
Išao je lagano; samo, kad je bliže voću došao, on požuri. Smotrio je u voću Jelicu gde zalučuje telad.
Priđe ogradi i zovnu je. A kad mu ona priđe, njemu se sveza jezik!… Tolike misli, toliki osećaji… a on ih ne umede kazati!…
Ali je osećao da joj mora nešto reći. I reče:
— Zalučuješ telad?
— Ja.
— Koliko ćeš imati „zimkulja“?
— Pet.
— Dosta…
— Dosta…
I umuknu. Više ne znade ništa reći. A i njoj nije bilo bolje: čula je sve što je danas bilo…
Prođe nekoliko trenutaka u ćutanju… Oboma beše vrlo teško. Dok će reći ona, pokazavši na šaru u ruci njegovog
— I… to?…
— Ja, eto.
— I to ti on učini?
— On.
— Znala sam. Čim je taja kazao da su našli kesu, pomislila sam da je samo on mogao zakopati…
— A šta veli raja?
— Ništa.
— Misli li i on da sam lopov?
— Misli.
— A ti?
— Ja ne mislim. Ja verujem da si ti najbolji i najpošteniji momak na svetu…
— A hoćeš li me čekati?
— Hoću!
— A ako te on zaprosi?
— Odbiću ga!
— Ako te tvoji budu terali?
Ona mu pogleda pravo u oči. Stanko je video njen odlučan pogled.
— Kazaću im da ga mrzim!
— A ako te budu naterali? — reče Stanko i upilji u nju.
— Mene ne može niko naterati! — reče ona i sevnu okom. — Ako sam teška rodu, onda…
— Onda?
— Onda ću kidisati sama sebi!… I što će mi život!…
Oko joj se zapalilo plamenom.
— Hvala ti, Jelice!… Ali ja ti velim: niti će te ko terati, niti sme terati!… Kaži tvome taji: da si ti devojka Stanka hajduka, i da onaj koji te se takne, nikog svoga više zagrliti neće!… A ti… bićeš moja!… Zbogom!… Zbogom!… Ti si mi dušu umirila, hvala ti!… Sad mi više ništa ne smeta… mogu i zapevati!… Zbogom! Veskaću se češće oko Crne Bare!… Daj mi tvoju ruku!… Ona mu je pruži. On je steže… Srce mu je igralo, da izleti iz grudi…
— Zbogom, sane moj… snago, pouzdanje moje!… Devojko moja!…
Pa se okrete i jurnu kao vihor… Hteo je sakriti suze koje ga gušiše.
Ona i da je htela suze zaustaviti, nije mogla. One su lile potokom. Od njih jedva je nazirala njegovu belu košulju kako zamiče u lug… I širokim rukavom svojim brisaše oči… Srce je povuče za njim. Htede da ga vikne, da se združi s njim; s njim da brodi mirne dubrave s njim da jede gorki zalogaj, da mu bdi nad sanjivim i umornim telom…
Ali stid, stid što ga je s majčinim mlekom posisala, uguši želje njene. Ona samo mahnu rukom i uzdahnu:
— Devojka sam… ne valja se!…
Pa poče brisati suze…
— Ne valja se suzom ispraćati! Neka mu bog da života i zdravlja… Gospode!… Ti mu budi prijatelj!… Ti mu budi razgovor!…
I pogleda na nebo.
Jedna zvezda prelete preko plavog neba, pa se čak tamo negde ugasi… Ona prošaputa:
— Za grm druže!
Bila je uverena da je to Stankova zvezda…
I još dugo, dugo je gledala na onu stranu kuda on ode… Pa se onda s teškim uzdahom vrati natrag i pođe u vajatić. Majka joj stojaše na pragu kućnjem.
— Jelo, rano, hajde večeraj!
— Ne mogu, nano, glava me boli…